BiH

STRAVIČNO – Logoraš kojeg su zarobili Šešeljevi četnici: Tjerali su očeve da siluju sinove…




Za Nermina Dogića iz Diviča kod Zvornika, koji je 1992. godine prošao torture jednog od najozloglašenijih logora iz tog vremena Čelopeka kod Zvornika, oslobađajuća presuda Vojislavu Šešelju ne znači ništa, kao što mu, kako kaže, ne bi značilo ništa ni da je osuđen na dugogodišnju robiju.

Razjarene zvijeri

– Šešelj će u mom, kao i u sjećanju moje braće, moje djece i svih koje ja poznajem, a kojima uporno govorim o tome šta su radili pripadnici njegove i drugih vojnih jedinica koje su iz Srbije u aprilu došle u  Zvornik, isključivo ostati kao sinonim za ubicu, zločinca, neprijatelja i mržnju. I da je ostao u zatvoru do kraja života, ono što su radili njegovi četnici u Zvorniku, Diviču, u Čelopeku nikad ne bi bilo zaboravljeno niti bi rane onih koji su preživjeli te torture bile zacijeljene – kaže Nermin.

On je kao dvadesetogodišnjak zarobljen u svom rodnom Diviču te je u logorima Novi izvor, Čelopek i Batković proveo punih 14 mjeseci. Više od 130 šešeljevaca je u Divič, sjeća se, upalo krajem aprila 1992., neposredno nakon pada Kula Grada. Bili su, kaže, kao razjarene zvijeri. Hapsili su ljude i u grupama ih odvodili u džamiju, odakle bi ih, prebijene, polomljene, polumrtve, jednog po jednog, kasnije izbacivali.

– Kupili su ljude po kućama, neke odvodili u Zvornik i prebijene ih vraćali, neki se nikad nisu ni vratili. Žene, posebno one mlađe, odvodili su, a čuli smo da su bile zlostavljane. A onda su nas, mjesec poslije, potrpali u autobuse i rekli da nas voze prema Olovskim Lukama. U Han-Pijesku smo prenoćili u autobusima, gladni i žedni. Poslije su nas opet vratili u Zvornik… Razdvojili su starce na jednu stranu, žene i djecu na drugu, nas na treću. Cijelo to vrijeme su nas udarali, prebijali… – prisjeća se Dogić.

Kad je u grupi od 183 Divičana, među kojima su bila i njegova dvojica braće, stigao u Dom kulture u Čelopeku, nije mogao ni slutiti šta će sve doživjeti i čemu će svjedočiti.

– Ulazimo u salu Doma, a na zidovima ispisana imena rezervista iz Srbije koji su tu bili prije nas. Četiri dana smo tu proveli bez hrane i vode. Vršili smo nuždu u neke kante… A onda, uoči Kurban-bajrama, dolazi zloglasni Repić. Kaže, ako ne budemo sarađivali s njim, plivat ćemo svi niz Drinu. Sutradan Repić dolazi s još četvoricom ljudi, nosi malokalibarsku pušku, noževe. Počinje horor… Naređuje da se odvoje u grupe očevi i sinovi, da se odvoje braća, rođaci, da svi izađu na binu Doma i da se skinu goli. Tjera sina da siluje oca, oca da siluje sina, da jedan drugome stavljaju spolni organ u usta. Kao sad da to gledam, izvodi Šabana, mesara, i naređuje mladiću da zubima odgrize Šabanov spolni organ. Šaban jauče, pada. Repić mu naređuje da ustane i onda uzima malokalibarsku pušku i puca u njega. Kad je ponovo pao, Repić ga, onako krvavog, svlači s bine, a onda ga nožem ubada u grudi. Šaban krklja, umire, ali, valjda snažan čovjek, dohvaća taj nož i vadi ga. Repić se ponovo vraća i drugi nož mu zabada u usta. Taj dan, na sličan način, ubijeno je 11 ljudi – ispričao nam je Nermin.

Imao 42 kilograma

Nermin je s dvojicom braće i ostalim zarobljenicima iz Čelopeka, nakon izvjesnog vremena, premješten u logor u Novi izvor u Zvorniku, a potom u Batković. Kada je 1993. razmijenjen i stigao u Tuzlu, imao je 42 kilograma.

Mora platiti Republici Srpskoj 3.500 KM odštete

-I ja sam, kao i mnogi logoraši, tužio Republiku Srpsku za dane provedene u logoru. Išao sam na suđenje u Banju Luku i, kad sam sudskom vještaku počeo pričati šta sam preživio, zamolio me da stanem. Nije mogao slušati. Kao i sve tužbe logoraša, i moja je odbijena i određeno mi je da Republici Srpskoj isplatim na ime troškova postupka 3.500 maraka odštete – poručuje Dogić.

Svi su se nazivali četnici

Zvjerstva kojima su bili izloženi mještani Diviča, zarobljeni u Domu kulture u Čelopeku, kaže Nermin,  teško da će ikada iko od preživjelih moći zaboraviti. Danima su, sjeća se, dolazile razne grupe koje su ih premlaćivale i mučile. Svi su, mahom, bili iz Srbije.

– Nazivali su se raznim imenima, ali su svi imali jedno zajedničko ime, a to je – četnik. Sjećam se da je na Vidovdan došao Repićev brat i onako, pucajući nasumice, ubio 25 ljudi. Ukupno je u Čelopeku ubijeno oko 100 Divičana – prisjeća se Dogić.

 

Izvor: Avaz.ba

Možda će Vas zanimati i:

Back to top button