Kad sretnete glumce iz predstave “Posljednja ljubav Hasana Kaimije” ustanite i naklonite se

Kad sretnete glumce iz predstave “Posljednja ljubav Hasana Kaimije” ustanite i naklonite se

… i ne samo glumce, nego sve one koji su bar prstom pomjerili kada je nastajala ova predstava. Ne predstava. Remek djelo. Tačka.

Piše: Damira Ibranović

Čula sam mnogo lijepih komentara i hvalospjeva o “Posljednjoj ljubavi Hasana Kaimije”. Mojim visokim očekivanjima su doprinijele i silne nagrade koje je ekipa osvojila u relativno kratkom periodu.

I bilo je krajnje vrijeme da nakon, ne znam ni sama koliko igranja u Tuzli, odem i ja na predstavu. Moram priznati da kao i većina Bosanaca i Hercegovaca, u pozorište idem svake prestupne godine i da nisam nikakav stručnjak. Želim samo prenijeti svoje utiske iz petog reda NP Tuzla, kao ispodprosječan pozorišni gledalac i “medijski čovek”.

Prvo ću da opravdam naslov. Kroz posao sam imala priliku upoznati, manje ili više, face to face ili bar telefonski, većinu glumaca koji igraju u ovoj predstavi. Zato mi je fascinantno što sam samo lica prepoznala, a vidjela likove iz 1600 i neke. Takva moć uživljavanja u likove koji su živjeli prije nekoliko stotina godina je zapanjujuća. I to ne samo uživljavanja, nego izazivanja emocije kod nas, običnih smrtnika, pokretom i govorom. Čas vas natjeraju da se smijete, čas da se poistovijetite, pa vas rastuže, pa vam otvore oči da jasnije vidite društvenu sliku.

Aha, društvenu sliku. Ovu koja je danas na sceni. Ista kao i prije svih ovih silnih godina. Mentalitet nam nije odmakao iz 1600 i neke. Hasan je došao iz tadašnje prijestolnice, naučio medicinu tamo i došao u Sarajevo. Isto kao kad današnja omladina ode u bijeli svijet na fax pa se vrati ovdje. Oni su redovno cjenjeniji nego klinci koji završe u Sarajevu ili u Tuzli, jer su, jelte, završili fakultet npr. u Beču. To automatski znači da znaju više i umiju bolje, baš kao što su na sarajevskim ulicama onomad poštovali Hasana i vjerovali da će bolje povesti bunu zato što je učio škole u Carigradu. Uvijek nam je tuđe bilo bolje nego naše. 

Na vlasti su vazda bili oni koji mogu, a ne oni koji umiju. Pa i kadija sarajevski u vrijeme Hasana Kaimije. Nad neukim pukom se nadvijao kao najtamniji oblak, a pred učenim Hasanom je bio manji od makovog zrna. 

A žene! Vazda su muškarcima bile najjači pokretač. Ljubav Zumrut hanume Hasanu bijaše kao Huremina Sulejmanu, da ne kažem k'o Sebijina Bakiru. Podiže ga do nebesa i slomi i posla u najdublji ambis.

Elem, oduševila me izvedba. Ostavila bez teksta. I scenografija. I kostimi. I Denisova muzika. Ono kad vam vilica padne do poda i treba vam neko da je pokupi i sastavi sa gornjom. Ali me i zabrinu činjenica da se duže od 400 godina nismo pomjerili iz mjesta. 

Svakako pratite repertoar Narodnog pozorišta Tuzla i zaputite se tamo čim vidite da se igra “Posljednja ljubav Hasana Kaimije”. Bolje da se zabrinete nad istim nad čime i ja, nego da žalite što ste propustili još jednu priliku da pogledate ovo pozorišno remek djelo, koga se ne bi postidjele daske koje život znače bilo gdje na ovom svijetu.

 

Facebook Comments