Žene iz BiH pomažu siromašnima u Ugandi

Žene iz BiH pomažu siromašnima u Ugandi


Jeste li probali novu aplikaciju "Radio Kameleon" ? Download na Google Play!

Baviti se humanitarnim radom, volontirati, pomoći djeci i siromašnima bilo u svojoj zemlji ili inostranstvu bez razlike na vjeru, naciju, boju kože, mogu ljudi koji razmišljaju na način da je najbitnije pomoći čovjeku u nevolji bez obzira na različitosti.

Jedno takvo udruženje koje se bavi humanitarnim radom je “Plavi anđeo” iz Hrvatske, koja pomaže najugroženije kategorije stanovništva u Hrvatskoj i svijetu, a naročito u Africi. Pomažu onima kojima je pomoć najpotrebnija, kao što su djeca bez roditelja, stariji, nemoćni, siromašne samohrane majke sa više djece i porodice sa više djece. Način na koji to rade je prvenstveno prikupljanjem i raspodjelom finansijskih sredstava putem donacija i slanja pomoći najpotrebitijima.

Da humanost ne poznaje granice pokazuje i činjenica da su se ovom humanitarnom udruženju priključile i tri sponzorice iz Bosne i Hercegovine, koje pomažu siromašnima u Ugandi.

Jedna od njih, tridesettrogodišnja arhitektica iz Banja Luke, koja je željela da ostane anonimna, kazala je u razgovoru za Fenu da se sponzorstvu u udruženju priključila prije četiri godine.

– Počela sam da istražujem na internetu o takvim udruženjima. Oduševilo me da postoji mogućnost da možete toliko da pomognete jednom djetetu, a da to za prosječnog našeg građanina nije preveliki novčani izdatak. I kod nas se teško živi i ima puno siromaštva, ali opet mi se čini da smo generalno u boljoj poziciji od afričkih zemalja, kod nas će uvijek neko iz bliskog okruženja pomoći, a kod njih je to gotovo nemoguće – kaže ova Banjalučanka.

Dodaje da razumije da nije lako svakome izdvojiti taj novac, ali ako se može i unaprijed planira, nije ni teško.

– Nevjerovatan je osjećaj kada pomognete siromašnom djetetu, kada znate da vaše malo nekome toliko znači, da će mu to omogućiti školovanje, nešto hrane ili odjeće, a samim tim dati mu priliku da postane samostalan čovjek jednog dana, da ste nekome dali šansu – naglašava ova mlada žena.

Dodaje da novac uplaćuje za pola godine unaprijed, a da je mjesečni iznos koji uplaćuje oko 50 KM.

– Dodatni novac se može uplatiti za djetetov rođendan ili praznike. Nedavno je mom malom drugaru bio rođendan, poslala sam mu pismo i čestitku sa istim iznosom, od kojeg su mu kupljene čvrste cipele za zimu i kada sam dobila slike rasplakala sam se – kaže ova humana žena, koja sponzorira dječaka Ramatana.

Humanitarno udruženje Plavi anđeo osnovala je Dragica Kopjar 2011. godine nakon njenog prvog volontiranja u Africi (Keniji) sa djecom u sirotištu.

– Nakon par mjeseci otišla sam u Ugandu i odmah počela s projektima sponzorstva djece. Intervjuisala sam djecu u Bugembeu i onu najsiromašniju od siromašnih uzela u projekt sponzorstva. Jako mi je teško bilo razgovarati s tom siromašnom djecom bez roditelja, kojima su otac i majka uglavnom umrli od AIDS-a. Naslušala sam se stvarno teških priča djece pri čemu je teško ostati ravnodušan. Tako nisam ni ja – kazala je u razgovoru za Fenu Kopjar.

Naglašava da je nakon toga počela djelovati s projektima sponzorstva i drugim projektima, te da danas Udruženje sponzorira u Ugandi više od 100 djece s područja slama Bugembe i otoka Busagazi.

– Među sponzorima su i tri sponzorice iz BiH. Jedna od njih uključila se odmah u projekt Sponzorstva djece još 2012. godine i do danas sponzorira jednog dječaka Ismaila bez roditelja. Ismail je tada bio maleni dječak od pet godina koji nam je svima zapeo za oko svojom odvojenošću od ostalih i željeli smo ga nekako uključiti u igru sa ostalom djecom. Samim time i uzeti u program sponzorstva. Danas je Ismail dječak koji redovno pohađa 6. razred osnovne škole i ima prekrasne rezultate zahvaljujući upravo sponzorici iz BiH koja želi ostati anonimna i kojoj od srca zahvaljujem što nije niti jedan trenutak odustala od njega – kaže Kopjar.

Dodaje da Udruženje sponzora ima iz većine zemalja Evropske unije, poput Njemačke, Švedske, Danske… Također i donatore koji doniraju za projekte u udruzi Plavi anđeo.

Govoreći o problemima sa kojima se susreću djeca u Ugandi, Kopjar ističe da je veliki problem tamošnjih škola pitka voda i dotrajalost škola.

Ovo humanitarno udruženje, prema njenim riječima, renoviralo je osnovne škole Bugembe Blue, Busagazi, postavljeni su plastični tankovi za prikupljanje kišnice spojenih na školu putem žlijeba. U tank su stavljeni pročiščivači, tako da djeca imaju pitku vodu.

Nakon što je izgrađen objekat s dvije učionice škole Busagazi na istoimenom otoku, te postavljen tank za pitku vodu, na kraju radova djeca iz škole, učitelji i ravnatelj, ali i svi ostali mještani otoka pripremili su joj, kako kaže, nezaboravno slavlje prilikom otvorenja škole.

– Cijelo selo je plesalo ispred mene i klanjalo mi se, a ja sam se doslovno osjećala kao kraljica otoka. Tom prilikom poklonili su mi i poklone veoma značajne za njih: kozu, kao nešto najsvetije kod njih i najprestižnije, zatim kokoš, jaja i vreću limeta. Osjećaji koji su me preplavili tada ne daju se opisati riječima. To se jednostavno nosi u srcu. Za cijeli život. I kako da se onda ne vraćam tamo iznova i iznova – kaže Kopjar.

U Ugandu je ponovno otišla 2017. kada je, kako ističe, počela obnova OŠ Bugembe koja je bila u dotrajalom stanju i u koju nije ulagano od 1945. godine. Cijela škola je obnovljena iznutra i izvana, dogradili su školsku kuhinju kako bi djeca stalno imala obrok, a ne samo kada ne pada kiša.

– Naime, kada je padala kiša, djeca su ostajala bez obroka u školi, jer obrok se kuhao ispod drveta. Tom prilikom kuhali smo oko hiljadu besplatnih obroka za sve siromašne u slamu Bugembe. Otvorili smo pučku kuhinju za sve siromašne – kaže Kopjar.

Dodala je da je tom prilikom postavljeno i dječje igralište ispred OŠ Bugembe, te da su većina djece tada prvi puta vidjela dječje sprave, tobogane, ljuljačke. Tako je nastao i idući projekt postavljanja dječjih igrališta u sklopu ruralnih osnovnih škola u Ugandi, odnosno u školama negdje daleko u selima kojima je to potrebno – dodaje Kopjar.

Za projekt gradnje OŠ Tukulu Umea u dijelu Buikwe također su potrebne donacije, jer ta škola također treba dogradnju novih objekata i rušenje starih kao i postavljanje plastičnog tanka za pitku vodu.

– U toku je prikupljanje donacija za taj projekt pa pozivam sve zainteresirane da se uključe i doniraju udruženju. Za projekte izgradnje OŠ Tukulu Umea, za Projekt pitke vode i postavljenje plastičnih tankova za pitku vodu, za projekt gradnje dječjih igrališta u sklopu siromašnih osnovnih škola u Ugandi, za projekt dekice i madraci kojim nastojimo opskrbiti siromašnu djecu u slamu Bugembe osnovnim potrebama za preživljavanjem dekicama i madracima, hranom za porodice – naglašava Kopjar.

Dodaje da je u toku i gradnja kuće za jednu sponzoriranu djevojčicu Miriam u Bugembeu u Ugandi. Radovi se privode kraju i uskoro se očekuje useljenje djevojčice i njezine bake. U planu je i izgradnja još jedne kuće za drugu djevojčicu koju će također sponzorirati njezina sponzorica.

Kopjar napominje da većina sponzora zaporavo ne zna kakav je život djece u Ugandi dok ne dođu na predavanja koja ona održava po Hrvatskoj i tada čuju stvarnu istinu i putem fotografija i filmova koje mogu pogledati bude im predočeno kako žive djeca u Ugandi.

– Predavanja također radim po dječijim vrtićima kako bih onu najmanju djecu potaknula na razmišljanje kako žive njihovi vršnjaci u Africi, te kako bi oni izrastali u jednu suosjećajnu krasnu osobu. Također radim predavanja u osnovnim školama, fakultetima i gdje me pozovu. Važno je pokazati ljudima putem filmova i fotografija da oni ovdje žive dobro i da im ništa ne nedostaje za razliku od ljudi koji žive u Africi. Važno je pokrenuti empatiju i suosjećanje među ljudima – ističe Kopjar.

Napominje da u realizaciji svih projekata voli lično biti prisutna na terenu i sve organizovati uz pomoć lokalne humanitane organizacije s kojom Udruženje sarađuje. Tako, kako kaže, pratiti tok gradnje te obaviještavati donatore, sve dokumentira, snima i stavlja na web stranicu i facebook stranice Plavi anđeo.

Kopjar kaže da je u posljednjih sedam godina volontirala, osim u Ugandi i Keniji, i u Indiji i Nepalu u sirotištima s djecom, te ima i tamo projekte na kojima radi i pomaže, iako u manjoj količini nego u Ugandi. Volontirala je i u Kući Majke Tereze u Kalkuti 2014. godine, u sirotištu s djecom, što je jedno, kako kaže, posebno iskustvo koje će pamtiti cijelog života.

Fokus.ba

Facebook Comments