Hariz Alić, povratnik u Srebrenicu: Da sada odem, sva ta borba iz 90-ih bi izgubila smisao

Hariz Alić, povratnik u Srebrenicu: Da sada odem, sva ta borba iz 90-ih bi izgubila smisao


Pratite Kameleon na Facebooku


Nakon 11. jula i obilježavanja genocida počinjenog u Sebrenici 1995. godine, ulice ovog grada u istočnoj Bosni su puste. Brojne delegacije, gosti iz svih dijelova Bosne i Hercegovine i svijeta i bh. dijaspora napustili su Srebrenicu, a mještani su se vratili uobičajenom životu i svojim standardnim obavezama bez ikakve buke, gužve i vreve.

Među njima je i 28-godišnji Hariz Alić, koji je 1995. godine uspio sa majkom izbjeći iz Srebrenice, dok su mu otac i njegovo troje braće poginuli. Bolna sjećanja i pustoš koja je iza njih ostala, Hariza i njegovu majku nisu spriječila da se 2007. godine vrate u rodni kraj, u koji je Srebrenčanin prije nekoliko godina doveo i svoju drugu ljubav, Radu iz Teslića. Prije dvije godine Rada i Hariz dobili su kćerkicu Azru, a u februaru ove godine u centru Srebrenice otvorili su slastičarnu “Slatki zalogaj”, koja je postala jedno od omiljenih mjesta mještana za odmor i predah uz kafu i domaće i ukusne slastice.

Mi smo navikli na mir i tišinu, pa nam nekada gužva počne i smetati. Prođe 11. juli, odu svi i ostajemo samo mi domaći, i mi imamo neki svoj ritual. Tačno se zna, ja dođem u pola sedam, otvorim kafić, već mi je u 15 do 7 tu prijatelj Elvir, tu mi pijemo kafu, pričamo, i dolaze onda drugi i tako svaki dan. Nekada sam umoran i radije bih otvorio u 7 sati, ali ne mogu zbog Elvira jer znam da će doći ranije. Zna se tačno ko kad dolazi i gdje onda ide i šta radi. Imamo neki ustaljeni ritam i nije nam uopće loše”, priča na početku razgovora Hariz.

Za one koji hoće da rade ima posla

Iako slastičarna radi tek nekoliko mjeseci, Hariz kaže da je zadovoljan poslom i da se već pokazalo da se trud i rad isplate.

“Otvorili smo slastičarnu početkom ove godine. Očekivao sam da će sve ići puno teže, jer ipak kao što se kaže – mala bara puna krokodila, ali smo zadovoljni, stvarno nam dobro ide. Šestero nas radi. Možda ambijent nije neki luksuz, ali sve što pripremimo je kvalitetno i na taj način gradimo reputaciju i sve ostalo. Uskoro ćemo proširiti djelatnost na restoran, već smo počeli uvoditi neka slana jela. Posao kao posao nije težak, od ovoga se u Srebrenici može pristojno živjeti“, govori  Hariz dok sjedimo u bašti “Slatkog zalogaja”, a Rada u kuhinji sprema slastice za goste.

Svi koji, kako kaže, hoće da rade, a ne da sjede i kukaju, mogu pristojno živjeti u gradu kojeg je devedestih godina zadesio jedan od najvećih zločina i tragedija.

U Srebrenici svi mogu pristojno živjeti. Ni jedan lokal ovdje ne bi mogao raditi da ovi ljudi nemaju od čega živjeti. Zimi nema puno ljudi, bude oko 3.000 ljudi, a mi u “Slatkom zalogaju” normalno radimo. Kafa, sok, kolač, čaj, hoće ljudi pojesti, popiti, samo su ljudi navikli da kukaju. Neki ljudi forsiraju priču da umiru od gladi ovdje, ali to nije tačno. Ko želi, može da radi i nije sve tako crno. Većina povratnika se bavi poljoprivredom i stočarstvom, a puno lakše je dobiti posao ovdje nego u Živinicama, Ilijašu, tamo gdje su Srebreničani uglavnom kupili placeve, a oni za nas govore da smo sirotinja“, priča mladić objašnjavajući da je potrebno prilagoditi se situaciji i raditi ono od čega ima novca.

Tako su i Hariz i Rada otvorili slastičarnu, iako ugostiteljstvo nije njihova struka niti ono čime su se u životu planirali baviti.

“Supruga završava pravo, a ja sam završio Građevinsko-tehničku školu. U našoj struci posla nije bilo za nas, jer za rad u Općini treba štela i staž, tako da to nismo pretjerano ni pokušavali. Kada sam se oženio, radio sam kao konobar u motelu, s tim da čovjeku koji se interesuje za posao nije teško da nauči sve te faze, pa sam onda ubrzo i vodio motel. Radio sam uvijek za nekoga drugog, ali sam onda shvatio da ako mogu raditi za nekog drugog, zašto se ne bih borio i radio i za sebe”, priča Srebrenčanin.

S obzirom na to ga je sudbina kroz djetinjstvo i mladost vodila kroz mnoge gradove regije i svijeta, Hariz je imao priliku da se zaposli i prima mnogo veću plaću u inostranstvu. Ipak, to ga, kako govori, ne bi zadovoljilo. Istinski je želio da se vrati u rodnu Srebrenicu, oženi i tu sam pokrene posao.

Povratnici živi spomenik

“Radio sam čitav život nešto i borio se, ali kada dođu zrele godine da se čovjek ženi, dođe i momenat kada moraš da odlučiš. Imao sam nekoliko opcija: da odem odavde, da ostanem da radim za nekoga ili da ostanem pa da radim za sebe. Dok sam bio mlađi, radio sam različite poslove, učestvovao u mnogim projektima, radio sam i sa djecom sa posebnim potrebama na Brijunima, radio sam različite muzičke terapije u Beču, Londonu, Edinburgu i slično. Mogao sam tamo da se oženim i ostanem, međutim to je bila posljednja opcija. Tu sam opciju odmah isključio, jer sva ta borba devedestih godina gubi smisao ako bih ja otišao odavde. Sigurno da bih negdje imao bolji posao, ali to nikada nisam htio. Mi koji smo se vratili, živimo i borimo se za Srebrenicu, to je stvarno iskrena ljubav. Niko ko se vratio i doveo porodicu ovdje nikada ne bi otišao odavde ni da im ponudite grdne pare. Oni nisu došli ni iz kakve koristi, samo i isključivo iz ljubavi. Mi smo tu kao neki živi spomenik”, priča Hariz.

U gradu u kojem je tokom rata proliveno litara i litara krvi neizbježna je tema suživota ljudi koji su devedesetih godina zapravo bili neprijatelji.

“Živimo normalno. Između Srba i Bošnjaka nema incidenata, ili baš rijetko, a to možda nekada oko 11. jula kada dođu ljudi iz vana. Ali mi pravi Srebreničani najmanje pravimo probleme. Mi smo stalno tu. Lako je ovima što dođu nakratko, naprave problem i odu, a onda mi godinu smirujemo problem“, priča i nastavlja:“U Srebrenici je komšija na komšiju pucao, i oni sada sjede i piju kafu i pričaju o tome šta su radili. “Da sam te sreo, ubio bih te… Malo sam te prepadao, pucao na tebe, a ti skakućeš ko zec”… Šale se danas na taj račun i stvarno je tako i sve je to možda nekome morbidno, ali ljudi tako žive”, priča Srebreničanin Hariz.

Uprkos tragediji i boli koja je dobro poznata svim stanovnicima Srebrenice, Hariz kaže da danas niko nikoga ne mrzi i niko nikoga ne provocira, pojašnjavajući da on sa zadovoljstvom servira kafu svim gostima, bez obzira na to koje su nacionalnosti i vjere, te da u njegovom ugostiteljskom objektu često sjede i Bošnjaci i Srbi.

“Svako svakoga ovdje zna, znaju se čitave familije. Poznanici smo svi, a ima i prijatelja kućnih između srpskih i bošnjačkih porodica, ali uglavnom ima neke rezerve u tim odnosima, jer ljudi kao da se pomalo plaše. Samo trebaju ostali ljudi da nas puste na miru. Da nema politike i da nas niko ne dira, mi bismo ovdje savršeno živjeli. Da nema žohara… Ali u svakom žitu ima kukolj da pravi probleme“, zaključuje Hariz.

Izvor: Faktor

Facebook Comments