Pod uzgred budi rečeno: SVI (NI)SMO SREBRENICA

Pod uzgred budi rečeno: SVI (NI)SMO SREBRENICA


Pratite Kameleon na Facebooku


„Sve je rečeno, opisano, snimljeno, dokazano- presuđeno. To oko presude kako se uzme. I, koja (ne)pravda- ostade „rezultat”- grdan kamen spoticanja za dalje”. Išlo je u jednoj od ranijih kolumni i zadnjoj knjizi.

Nije slučajan početak (i kraj) najglavnijeg što sam u životu napisao: „Dvadeset dugih godina spremao se na ovo, pet zasebno, da odem i odšutim svoje. Neka mi oproste Naša Guernica i To Mjesto, nisam mogao izdržati. Tri puta nisam mogao izdržati…”

Nevjerovatno je sta sam prije skoro deset godina uočio za vrijeme komemoracije: viknuo, vrisnuo, uzalud ukazao… Pa nije za čuditi što je „zaokružio” skandal sa premijerom susjedne države.

Zato svakog 11. jula odšutim svoje sa nekim čudnim nemirom. Juče sa unukom (9), koji je stigao iz Norveške, prošetao do Aleje mladosti na tuzlanskoj Slanoj Banji. Zastali s desna u vrhu blizu vječnog počivalista malog Sandra Kalesića. Teško je objasniti kako je granata pala u centru i ubila mlade ljude, ukupno 71…

Dok sam Alana „preslušavao” je li ista zapamtio na bosanskom, pogled ostao zakovan na Čovjeku koji je sređivao (sasvim uređen!) mezar.

Tiho sam prišao. Prvo zatražio oprost što ga uznemiravam i zamolio da razgovaramo. Klimnuo. Onda sam ga zagrlio, kao da grlim Srebrenicu. Onda sam zaplakao. I dugo sam plakao. Dugo…Onda pročitao ime. Plakao sam pored mezara Elvisa Alagića Enke (18), reprezentativca BiH u stonom tenisu; plakao dok mi u mislima sve naše ranije „srebrenice”, od Bijeljine, moga Zvornika sa najviše masovnih grobnica, pa sve uz Drinu do Foče…

Poduže je, a ne mogu da ne spomenem Prijedor meni dragih Rezaka Hukanovića i Muharema Nezirevića.
Mislima prolijetale slike: Čovjek koji doziva sina sto se krije u šumi „da mu neće ništa” (Ubiše i oca i sina!). Onda što je ostalo od Sapka na tabutu pod brojem 101 kojeg nose, a oca Muniba koji tren prije hitna odvezla; onda „oni” na bini što drže govore; onda one crne limuzine; onda ona dva što svršavaju neki poslovni razgovor dok rijeka tabuta teče, onda onaj što fotoaparatom lovi najbolji kadar tuge…

Čudili se na poslu sto Šemsudin Alagić skoro svaki dan dolazi u Aleju mladosti. Kad preskoči i njemu i supruzi Melihi bude još teže. Kaže ovdje smiraj nalaze. Branio je Bosnu. A na svu bol, teško prelama preko jezika, da su žrtve haman bile uzaludne…

A i to nije slučajno. Elvisov stoni- tenis. Sada bi imao 41. I lijepo što se svake godine održava Memorijal njemu u čast. Dok je bio dječačić moja ekipa iz Zvornika odigrala meč sa njegovim klubom u Kreki. Nebitan je rezultat, već ima li puta da prestanu bh. naduravanja i da sve tri „istine” o ratu svedu u jednu i izistinski okrene prema boljem. Sa „ovima” na vlasti i njihovim trabantima teško će to ići, otrova je i previše posijano.

Ima/nema lijeka i Sunca? Nedavno po prvi put spomenuo jednu od mogućih „formula”. Varljivo je uzdati se u čuda, ali vrijedilo bi ponešto makar pokušati. U međuvremenu dosta ponečeg navodi, pa i da se sa unukom zadesim, a „znakovit” je nedavni prizor ni 300 metara od počivalista ove mladosti- krajem jula najvjerovatnije ide (i) dodatak.

 

N a p o m e n a: Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje&GljivaMira.

Facebook Comments