Sjećanja doktorice koja je prošla srebrenički put pakla

Sjećanja doktorice koja je prošla srebrenički put pakla


Pratite Kameleon na Facebooku


Srebrenički put pakla, koji na hiljade muškaraca i dječaka nije preživjelo, prošla je doktorica Fatima Klempić nakon sedam dana probijanja kroz šumu, zasjeda, napada na kolonu i nemoćnog gledanja ubistava iznemoglih i ranjenih ljudi.

Nakon pada Srebrenice, Fatima Klempić se 11. jula 1995. godine, zajedno s kolegama iz bolnice, uputila preko Sućeske i Šušnjara na teritoriju pod kontrolom Armije BiH kod Sapne.

Posljednji radni dan, kako ga pamti Klempić, dočekala je 11. jula u tadašnjoj srebreničkoj bolnici, koja je bila puna ranjenih. Od ljudi koji su taj dan pristizali u bolnicu, Klempić je saznala da Vojska Republike Srpske (VRS) ulazi u Srebrenicu.

Mjesecima prije, prisjeća se ona, granatiranja Srebrenice bila su konstantna. Bolnica je, kako kaže, bila prepuna ranjenika koji su ležali čak i po hodnicima.

-Rijeke ljudi sam vidjela s prozora kako jure prema Potočarima. Ljudi su se uzdali u UNPROFOR, da će ih on zaštititi, da ih niko neće dirati… Mi smo odlučili da izvučemo ranjenike iz bolnice jer smo bili svjesni da je moramo napustiti. UN nije htio da otvori kapiju. Dugo su trajali pregovori s njihovim oficirima, dok naš narod nije zaprijetio da će probiti kapiju. Tek tada su otvorili kapiju i ranjenike smo prevezli u bazu – prisjeća se Klempić.

S kolegama je spakovala nešto bolničkog materijala u torbu i krenuli su, ne znajući gdje. Odlučili su, kako kaže, da krenu šumom.

-Imala sam osjećaj da je tako lakše. Ako i poginem, poginut ću od metka. Bolje i to nego da budem maltretirana ili silovana… Oko pola četiri popodne smo izašli iz Srebrenice, prema Sućeskoj, prema Šušnjarima. Tu je trebalo odlučiti kojim putem dalje – rekla je Klempić.

Na Šušnjarima se, kaže ona, okupilo desetak hiljada ljudi. Odlučeno je da preko Buljima krenu ka Tuzli.

-Mislila sam da je to užasna odluka i da to nikad nećemo proći jer je Buljim bio već miniran. Na samom polasku, čovjek koji je nosio torbu s ono malo medicinskog materijala pogođen je, a torba je bila rasuta. Ostali smo praktično i bez toga – prisjeća se ona.

Za Klempić i sve brojniju kolonu, kojoj su se priključivali ljudi iz okolnih sela, golgote su, kako kaže, počele još od samog polaska. Konstantna granatiranja pratila su ih cijelim putem, prisjeća se ona.

-Vojnike VRS-a u rovovima sam lično gledala kako se dovikuju, a mi pored njih pužemo da se spasimo. Granatiranje je bilo konstantno. Izbjegavali smo puteve. Išli smo dolinama i brdima. Izgladnjeli, pod strahom, već mnogi ranjeni… Ljudi su govorili da su vojnici VRS-a s nama u koloni, ja sam mislila da haluciniraju. Zaista je bilo tako. Upadali su u civilu, predstavljali se kao muslimani, kao poznaju taj rejon i na stotine ljudi odveli su na strijeljanje – tvrdi Klempić.

Komadima odjeće, zajedno s ostalim medicinarima i kolegama iz bolnice, na putu je ranjenicima previjala rane. Zbog silnih zasjeda i granatiranja kolona se osipala i postajala sve manja, prisjetila se Klempić.

Jedna od najvećih zasjeda, kako kaže ona, bila je kod Kamenice.

-Pratila sam brata, vidjela sam da trči. Kasnije smo shvatili da smo mi bili zadnji u koloni koji su uspjeli proći, prije nego su Srbi napravili obruč i zarobili drugi dio kolone. Svijetleći meci su konstantno pucali tu noć. Mi smo bili praktično na jednom velikom strjelištu. Tu visoravan sam gledala s jednog brda nakon što smo zadnji uspjeli proći. Doslovno sam gledala kako naše ljude u zasjedi na Kamenici rešetaju mecima. Više od hiljadu ljudi tu je ubijeno. Od mrtvih ljudi nije se moglo stati na zemlju – navodi ona.

Ostatak kolone krenuo je prema Konjević-Polju, prisjeća se Klempić i dodaje da su izbjegavali šumske puteve, krećući se po dolinama, brdima i kotlinama, kako bi bili što manje primjetni. Strah, iscrpljenost i glad, kako je rekla, bila je sve veća.

-Uzbrdo smo morali trčati pojedinačno. Pa ko prođe, prođe… Pokušavali su ljudi, roditelji da nose djecu, brat da nosi brata, ali to je bilo nemoguće od iscrpljenosti i straha – prisjeća se ona.

Put kroz šumu za Klempić je trajao sedam dana, tokom kojih je pratila dalekovode jer nije znala put do Tuzle. Kako kaže, preživjela je devet zasjeda.

-Moj muž je bio četiri dana i noći na rejonu Kamenice, gdje je bila ta velika zasjeda. Vratio se ka Srebrenici jer nije imao snage. On je u svom selu našao neke ljude koji su se više od mjesec dana krili u šumama. Mnogi su se tako vratili, znali su lutati šumama po dva, tri ili čak šest mjeseci. Ono čega je mene bilo strah jeste bilo da ću izgubiti čovjeka ispred sebe jer smo doslovno koračali stopu u stopu. Zaboravila sam bila i za strah i za glad i za sve. Samo sam se bojala da ne izgubim kolonu – rekla je Klempić.

Prema njenim sjećanjima, kolona koja je krenula od Šušnjara 11. jula, brojala je desetak hiljada ljudi. Klempić kaže da nikada neće zaboraviti hiljade ubijenih.

-Tek oko 4.500 je prešlo… Kasnije se još nekoliko stotina ljudi uspjelo probiti, oni koji su mjesecima pješačili i lutali šumom. U Nezuk kad smo prešli, nismo bili svjesni koliko nas fali i koje su to razmjere. Koliko je ostalo ranjeno, koliko zarobljeno, koliko ubijeno. Krici ranjenika odjekivali su šumom cijelo vrijeme – navodi Klempić.

-Te krike i danas dan čujem, odjekuju mi glavom – dodala je.

Među 7.000 ubijenih muškaraca i dječaka u srebreničkom genocidu, brojni su članovi porodice Klempić.

-Amidže, njihovi sinovi, tetke, njihovi sinovi, daidže… sve je to pobijeno. Sav taj put kojim smo išli bio je kao lovačka hajka, a mi smo bili te životinje koje su progonjene – zaključuje Klempić

Related Posts

Facebook Comments