Djeco, kakve veze imaju genocid u Srebrenici i poraz u je***oj fudbalskoj utakmici?

Djeco, kakve veze imaju genocid u Srebrenici i poraz u je***oj fudbalskoj utakmici?


Pratite Kameleon na Facebooku


U mojoj porodici se nikada nije pretjerano pratio fudbal. Uvijek se znalo – kad igraju Džeko i ekipa, jedino se tad navija, psuje i galami. Tata i ja čupamo kosu, mama pita: Koji su naši?, ali obično nakon što sudija svira kraj i mi smirimo tenzije.

Piše: Belma Krajišnik

U petak sam došla s puta, gosti su sjedili kao u kinu i bez treptanja pratili utakmicu komšijske Srbije i Švicarske. Tabori su bili podijeljeni, neki su više simpatisali Švicarsku, a dio nas je bio uz komšije. Pobogu, zar to nije logično? Ako mi ne igramo, srce nam je uz prve koji su nam geografski najbliži?

Odrastala sam uz vršnjake različitih religija. Odlazili smo na takmičenja širom Evrope i nerijetko smo sa komšijama Srbima, Argentincima, Afrikancima i mnogim drugim dobrim ljudima, navijali za sve reprezentacije bez ijedne jedine pogrdne riječi.

Slavila sam kada je moja Suzana prošla u finale. Slavile smo Suzana i ja kada nam se Jelena popela na pobjedničko postolje na Svjetskom prvenstvu, onomad, u Italiji. Nijednog trenutka, nikada i niko od nas nije pomislio – oni su oni, mi smo ovi, mi se mrzimo i trebamo se gađati najoštrijim predmetima, riječima, psovati jedni drugima i podmetati nogu. Bili smo kao jedno.

I ovog petka sam mislila da smo svi kao jedno. Istinski i iskreno, nadala sam se pobjedi, stezala sam šake kada su se Švicarci bližili golu „naših“ i nisam se hejterski radovala kada su „naši“ izgubili. Bilo mi je žao, majke mi.

I onda je uslijedilo jedno gigantsko brisanje pljuvačke sa mog lica i sa lica svih onih koji su mislili kao ja. Zbog čega? Zbog grupe od nekoliko dvadesetogodišnjaka koji se nisu ni rodili kada se na ovim prostorima sijala mržnja i rasipala krv. Zbog grupe mališana čiji roditelji su u tim godinama pobjegli iz rodne grude. Zbog grupe balavaca koji od svog maternjeg jezika znaju jedino izreći ono što su uzvikivali one večeri. Onog petka kada su savladani od Švicarske. Na jebenom Svjetskom prvenstvu.

Mi, draga, mržnjom nadojena, djeco, u ovakvim trenucima zaboravljamo ono što se dešavalo prije dvije i po decenije, a vi to očito ne zaboravljate. Mi navijamo za vas, za „naše“, a vi nam uzvraćate ovakvim pljuvanjem.

Kojom ste se logikom vodili, balavci? Kao, u reprezentaciji Švicarske ima nekolicina Albanaca koji su većinom muslimani, naši su izvršili genocid nad muslimanima u Bosni i nevažno je što to nema apsolutno veze jedno s drugim, drugo s trećim – daj samo neka jezik mlatara nešto zlobno, koga briga.

Onda je zamlatarao i Aco Vučić koji mi je dodatno „hraknuo“ u lice rekavši skoro: Hejteri neka hejtaju, a vi samo nastavite mlatarati zlobnim jezicima i nastavite veličati ono što svijet oplakuje svakog jula.

Nažalost, u ovakvim momentima čovjek shvati da su i šumski „međedi“ nekad mnogo kulturniji od ljudi.

Grupa od dvadesetak balavaca ovog je puta bacila ljagu samo na sebe, ali ne na cijeli svoj narod.

Niste fer, djeco. Neka vas je sramota parola zbog kojih 8000 ljudi leži pod zemljom. Neka je sramota vaših roditelja koji su vas od historije vaše zemlje učili samo o mržnji. Zagrlite komšiju, Bosanca, Hrvata, Makedonca. Bježimo od mržnje, od nemira, od krvi i sranja.

Sretno vam dalje na Svjetskom prvenstvu. I dalje ćemo mi stegnutih palčeva navijati kada budete igrali, s nadom da ćete samo vi tresti mrežu.

Facebook Comments