“Uvijek sam se, kćeri, najviše bojao starosti i samoće… I jedno i drugo me na Bajram stiglo!”

“Uvijek sam se, kćeri, najviše bojao starosti i samoće… I jedno i drugo me na Bajram stiglo!”


Jeste li probali novu aplikaciju "Radio Kameleon" ? Download na Google Play!

U prepunom predprazničnom autobusu svaki je putnik u pogledu nosio svoju životu priču. Studenti su vukli kofere pune praznih kutija od pite i punjenih paprika, neki su se tu zadesili na putu dugom nekoliko minuta, nekoliko žena je nosilo oblatne za pola mahale, a on je sjedio i sve tiho posmatrao. Sav uredan, u košulji i odijelu “za srediti se” i zavežljajem pod nogama. Kasnije je otkrio da to nije sav prtljag kojeg ima.

Svakom se putniku nasmijao i ponudio pomoć, a u jednoj od putnica vidio je istinsku priliku da olakša dušu. Čini mi se da nije bio ni svjestan da slabije čuje, pa da je njegov glas odzvanjao tim dijelom autobusa.

“Ja sad od šćere iz Tuzle. Dvije sam joj noći bio”, kaže djed i odvaži se ploviti razgovorom s potpuno nepoznatom sagovornicom.

“MashAllah”, kaže ona upitavši ono ustaljeno pitanje:“Je l’ udata?”

“Studira onaj Pedagoški fakultet. Uh, šuti, sve joj moram plaćati. Mater joj je umrla prije pet mjeseci, a i ona mi je plaho bolesna”, zabrinuto doda, duboko udahnu, pa se približi sagovornici i nastavi priču.

“U kolicima. Voz joj kad je maksum bila odsjek'o obje noge gor’ malo poviš koljena, pa i sa srcem ima mahane. Uh, plaho patnje u jednom insanu, moja ti. Ali mi je dobra, Allah je nagradio, sve devetke i desetke na fakultetu. Jes Boga mi”, kaže i gleda sve nas oko sebe očima punim ponosa.

Svi smo već odavno sa drhtavim uzdisajima krišom upućivali poglede ka njemu dok smo duboko bili u njegovom životu.

Oči njegove sagovornice već su odavno bile pune suza. Činilo mi se kako je mnogo bola stalo u to jedno biće. Činilo se i njoj. Mogla sam to osjetiti u svakom njenom dubokom uzdahu.

On nije prestajao.

“Ova mala je malo slabija u školi. Viče mi neki dan ‘E moj babo, otkad je mama umrla ja ništa ne mogu’, pa će haman imati dva ispita nepoložena. Neka, nek’ je ona meni živa i zdrava”, kaže.

Onda se okrenu prema prozoru i utiša glas koji je do prije nekoliko trenutaka privukao pažnju većine putnika. Gledao je sjetno u kapljice koje su sve jače udarale u autobus. Okrenuli smo se svi mi ka nekim svojim horizontima, odlutali smo na trenutak iako se jasno vidjelo da čeznemo da čujemo šta još ima reći.

Nekako sam znala da će priča dobiti nastavak. Nekako sam osjetila da mu je trebao neko nepoznat da mu otvori dušu.

Nije trebalo mnogo vremena da se nastavi priča. Okrenuo se i pogledom ponovo označio početak drhtanja svih nas.

“Jedanaest sam najbližih sahranio u zadnje vrijeme. Svi su mi odnijeli dio duše. Više ne znam kolika mi je praznina. Svi me oni bole. Mater, otac, sestre, sestrići, žena. Sve u pola godine otišlo. Da ti nešto kažem. Tugov'o sam za svima, ali kad mi je hanuma otišla, sve sam je danima čekao da se vrati. Stajao sam na prozoru, a mala dođe i viče ‘Babo, hajd ovamo, neće se vratiti’, a ja baš k'o da sam je mog'o i namirisati.”

A, ja sam mogla namirisati onaj plašt tuge nad nama. Samo su se nanizali uzdasi. Putnica kojoj se obraćao je pokušavala da ga ubijedi da je sve to od Boga i da svako od nas ima određen broj koraka.

Na njeno: Tužno, ali … prekinuo je rečenicu sa:“Tu ti, moja ti, nema ALI. Pet mjeseci je prošlo, meni sve teže. U san mi dođe, pa mi govori kako nije planirala da ide. Uh!”, rekao je i opet se okrenuo prema prozoru brojeći kapljice na prozoru dok sam ja brojala kapljice na obrazima.

Opet tišina.

“Bajram je. Ne znam kako ću bez nje. Faliće mi da me dočeka na pragu, da me zagrli i kaže ‘Živ bio, stari’, da Bajramujemo zajedno i da … ma, da mi bude pored mene. Imam ja još familije. Imam i šćerke. Ali mi bez nje još ovo malo života neće biti lahko. Uvijek sam govorio da se najviše bojim starosti i samoće … Oboje me, šćeri stiglo”, izgovorio je i spakovao svoju kesu i krenuo iz autobusa. Koračao je teško i tromo kao da ne želi stići do kuće. Kao da se plaši samoće koja će ga čekati tamo. Kao da želi poći negdje za hanumom.

Koračao je ostavivši nas da za njim gledamo, mislimo i molimo Gospoda da ga poživi i da ga na onom svijetu spoji s hanumom koja mu toliko fali.

I danas sam u mislima negdje pored prozora autobusa.

Facebook Comments