“Dvadesettreći put je došao 25. maj.. I ovog ću da odšutim za njih..”

“Dvadesettreći put je došao 25. maj.. I ovog ću da odšutim za njih..”


Pratite Kameleon na Facebooku


Ranije nisam spoznavala tu tugu.. Nisam osjećala onaj jecaj koji se otrgne iz grudi.. Nisam brisala suzu koja je kanula sama, niotkud..

Piše: Belma Krajišnik

Prije nepunih devet godina sam došla u Tuzlu. Doselila, pustila korjene i ostala. Čini mi se da sam se vječno svezala za sve što Tuzla jeste. Za ljude, za ovu cestu, za sve mane i za svaki kamen. Svezala sam se za historiju, za prošlost, za vedru budućnost, pronašla svoju oazu mira, ali sam vječno za sebe svezala i tugu jednog datuma.

Svaku godinu nakon toga sam taj datum odbolovala drugačije.

Svakom neznancu koji bi došao pričala bih o Tuzli u jednom dahu, ali bih svakog puta pred priču o Kapiji, zastala, najdublje udahnula, premotala film i uz teški, kao u okovima dah, smogla snagu za ispričati 71 redak.

Onog dana, stala je mladost. Zaustavljeno je pisanje nekih najljepših životnih priča. Uspjeha. Zastao je svijet, utihnula su nadanja i život se počeo pisati nekih najtužnijim slovima.

Zaustavljeni su koraci sedamdesetijednog nedužnog bića. Zaustavljeni su snovi onih koji su tek kročili na tuzlanski asfalt. Majkama i očevima je zauvijek pokidan dio srca, a nad Tuzlu je od tog dana navučen vječni plašt tuge.

Uvijek sam se pitala: Šta bi bilo da nije bilo?

Šta bi to 71 predivno biće sada radilo? Gdje bi svili gnijezdo? Čime bi mijenjali i pokretali ovaj svijet? Kako bi provodili dane i uveseljavali svoje roditelje? Da li bi se sada radovali Sandrovom diplomiranju, gledali kako rastu Lejlina djeca, šetali sa Murisom sunčanim tuzlanskim ulicama, divili se Razijinim uspjesima i slušali Indirine životne priče?  

Čime su, pobogu, zaslužili da ne dobiju priliku za život?

Čime su, pobogu, zaslužili roditelji da umjesto sreće nose vječnu ranu, bol i tugu i da umjesto osmijeha sanjaju svoju djecu i jutrom jecaju maštajući o njihovim zagrljajima?

Onog dana, stala je mladost. Ubijena su i djeca. Ubijena su i njihova, nerođena djeca i djeca njihove djece. Ubijena je budućnost. Ubijeni su osmijesi i radost. Ubijeni su hladnokrvno, bešćutno, bezumno.

I danas je u Tuzli stalo vrijeme. I sunce sija nekom čudnom svjetlošću, a pogledi svakog prolaznika govore bezbroj priča. Tuga se može rezati nožem, a niti jedan uzdah nije potpun. U svakom fali po jedno od njih.

U svakom od nas se i danas krije 71 život. 71 mladost. 71 nadanje. 71 sjećanje. 71 maštanje. 71 ljubav. 71 tuga. 71 misao. 71 suza. 71 riječ. 

Sedamdesetijedno sve.

I danas ću odšutiti o njima. Pustiću suzu, otrgnuće mi se uzdah i misao o njima.

Niti jedna riječ ne može dovoljno opisati ovu tugu. I ovog maja. I svakog narednog. Do vječnosti. 

Facebook Comments