Historija za nauk: Pad srednjovjekovne Bosne

Historija za nauk: Pad srednjovjekovne Bosne

@Vedran M

Pratite Kameleon na Facebooku


Svaki kraj neke carevine, države je priča za sebe, istovremeno i izazovan i dramatičan, a takva je bila sudbina Bosne srednjega vijeka. A, njeni posljednji dani bili su tamni, zamršeni, surovo-tragični, ali i takvi oni su imali hjeroglifnu moć, koji ni sada nisu uprazni, jer razoružavaju i najpokvarenije lupeže, hvalisavce, hrabri su i odvažni, jer opominju i kad se zaboravljaju.

Piše: Hatidža Dedović

Analogno me podsjećaju na „kugu“ koja je u sebi imala istovremeno nešto i pobjedničkog i osvetničkog. A, putem kuge se kolektivno praznio koliko moralni, toliko i društveni čir. I zaista se medijavelna Bosna, nakon smrti kralja Tvrtka I Kotromanića razboljela.

I slaba, a teška za prodaju

Sa njegovom smrću (1391.) i nestankom sa historijske scene, slabi jedinstvo bosanske države. Centralna vlast bila je oslabila uslijed dominacije vlastele u saboru, a staganciju je proživljavala i njena slaba vanjska politika, čijem očekujućem i ekonomskom bankrotu, su se neprijatelji radovali, kao lešinari. Zato su se okupljali i olako je tako razjedinjenu, licimjerno trovali, dok je nisu i ubili, takvu napuštenu i usamljenu. Jer, Bosna 15. stoljeća je na razmeđu, kao klackalica, njena sudbina je uklještena, između globalnih okvira Ugarske i Osmanske imperije.

Glavni činioci bosanske politike postali su najkrupniji feudalci: Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Sandalj Hranić i Pavle Radenović. Njihovi zemljišni posjedi i narasla moć doveli su ih u poziciju političkih konkurenata kraljevske loze. Nisu se oni krili, oni su sustigli po položaju, slabe srednjobosanske vladare, kao rijeka koja svojom bujicom neočekivano iznenađuje sve; i posmatrače, slučajne šetače i srednjovjekovne aktere. Rijeka koja je silovito oživjela, pa ih šamarom iznenadila, da i nisu znali tačno kako dalje. Jer, kraljevi Dabiša, njegova žena Jelena, pa Ostoja i Tvrtko II nisu bili u stanju da obuzdaju tu naraslu moć oblasnih gospodara, a kamoli da uspješno savladaju njihove međusobne koalicije ili saveze sa vanjskim neprijateljima države.

Možda, jeste globalna feudalna hijerarhija jugoistoka Evrope Tvrtkovim krunisanjem 1377.g. dobila još jednog seniora, ali je i ona napadnuta kugom uslijed gubitka Carigrada 1453.g. A, da je i htjela nije mogla ta ista Evropa da utekne od rivala srednjovjekovnog kršćanstva od Osmanskog carstva koje se  i nije plašilo, nego je mudro i postepene razoružavalo i nju i brojne svoje neprijatelje. To novo carstvo je slijedilo svoj san. Taj strah od Osmanlija je papsku kuriju jačao. Baš je historija napravila šalu sa nama gledajući okom izvana. Jer, Bosna je kao tradicionalni ugarski vazal, došla pod specijalnu papsku zašitu sa istovremenom obavezom na danak sultanu. Groteska, jer Osmanlije su imale svoje simpatije i pristaše; oblasne velikaše i sirotinju.

Prva uporišta Osmanlija

I kralj Tomaš se plašio da će seljaci da ga napuste. Nakon što su Osmanlije stvorili svoja prva uporišta prije 1430.g., a od 1451.godine i postali gospodari u župi Vrhbosni, oni i nisu htjeli da se zaustave. Bilo je logično da je poslije pada Srbije (1459.) Bosna na meti sultana Mehmeda II Osvajača. Već 1460.g. Osmanlije su zauzeli Srebrenicu, Zvornik i Usoru. Tomaš je prividnu slobodu samo otplaćivao novcem, dajući ga osmanskom sultanu.

Mađari su podržali brak između njegovog sina i kćerke srpskog despota na saboru u Segedinu (6. XII 1458.), time su dali saglasnost za ujedinjenje despotovine sa Bosnom, u inat Osmanlijama, dajući lažnu nadu izgubljenom Tomašu. Godine 1459. Tomaš je uspio spaliti Hodidjed, a već jula 1459. Bosanska delegacija bila je na saboru u Mantovi tražeći pomoć, ali zapadno mijenje Tomaša je izdalo, od njega bježalo. Uzalud je opet Tomaš  (1460.) molio Veneciju da brani njegovu kraljevinu, da je pomogne ljudstvom i odbranom da bi se nekako još održala. Uzalud, bilo je prekasno. Tomaševa smrt jula 1461. nagovjestila je krizu, poslije koje je preostala smrt ili krajnje očišćenje?

Stjepan Tomašević, tragičar

Ako je pretposljednji Kotromanić bio ličnost pun protivrječnosti, jer je bio obeshrabren i nedorastao zadacima teške sudbine svoje zemlje, Stjepan Tomašević (1461-1463) bio je tragičar. Jer, njegova kratkotrajna vladavina proživljavala je dramatične lomove; nestanak Crkve bosanske, dolazak Papinske krune u jesen 1461. u Jajce, kao lažno moralno ohrabrenje uslijed iščekivanog kraja. A, ni Bobovac, nekada mjesto kraljevske krune, nije bilo tako olako na prodaju neprijatelju. U beznađu, čudno je odolijevalo trodnevnoj opsadi, dok na kraju ni ono nije podleglo u mjesecu maju.

Stjepan Tomašević je uhvaćen i pogubljen u Ključu od Osmanlija. A, Katarina Kosača spasila se od tragedije, izvukla se uz pomoć iz Bobovca nečujno bez zvuka konjskog kopita. Nečujno je napustila spaljenu i haotičnu zemlju, potom se našla ubrzo i u Dubrovniku, a sudbina je  potom odvodi u Rim. Do smrti živjela je u nadi, da će se susresti sa sinom i kćerkom. Umrla je u tuđini, nikad ne vidjevši ni Sigismunda i Katarinu, jer su ih Osmanlije zarobile, neposredno pri padu Bosne 1463. godine. Humska zemlja se održala inatlijski do 1481. ,i ona je na kraju pala, poslije nje i Jajačka banovina 1528. godine u ruke Osmanlija.

Nema više Osmanlija, ostale su i sačuvale se legende o Bobovcu, kraljevskoj kruni, ostao je i portret jedne žene blagog i nasmiješenog lica u muzeju Franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci, koji je još enigma koja čudnovato i zubu vremena odolijeva, baš kao i BiH.

Izvor: Al Jazeera

Facebook Comments