JESAM LI ODRASLA ILI JOŠ RASTEM: U šta sam sprdila sve ove godine?

JESAM LI ODRASLA ILI JOŠ RASTEM: U šta sam sprdila sve ove godine?


Pratite Kameleon na Facebooku


Na današnji dan, moja me Zahida, onomad, donijela na svijet. 

Istina, svake godine na početku februara imam blagu jezu i nekakav čudan osjećaj. Nekako sam uvijek bila prilično odgovorna prema sebi.

Piše: Belma Krajišnik

Makar sam se uvijek trudila da to budem. Istina je, u određenom periodu mog života, najmanje sam sama sebi bila važna. Gledala sam kako ću ugoditi svima oko sebe, sama sam nerijetko ponižavala, nanosila rane najvažnijim ljudima, prosto, ja nisam bila ja. I onda sam se zavoljela. Da, sama sam sebe zavoljela po prvi put u životu. Odlučila sam i obećala sama sebi da me niko neće spuštati s nivoa na kojem jesam.

Volim osmog februarskog dan analizirati ono što sam uradila u prethodnih tristošesdesetikusur dana puta 26 godina.

I onda stanem, vrtim film, psujem sama sebi zbog propuštenih prilika, čupam kosu zbog preplakanih noći, uključim mozak na centrifugu zbog nemira i ljudi koji su mi skidali osmijeh s lica i čvrsto si obećam da u narednoj godini neću praviti velike greške zbog kojih su se ljudi oko mene osjećali loše.

Neću plesati na stolu do jutra, neću piti orahovaču kao vodu, neću se nervirati zbog višednevnog čekanja odgovora na neku poruku, neću voljeti pogrešne ljude i koješta ..

Uvijek u ovo doba godine postanem dijelom nostalgična. Pomislim na bezbrižno vrijeme, na vrijeme u kojem je mozak bio “na ispaši”, vrijeme u kojem smo svi imali razne zahtjeve koje su nam roditelji vrlo rado ispunjavali koliko god im je dubina novčanika to dozvoljavala. 

Čekali bismo kao zapete puške da pitaju: Šta želiš?, pa da rafalno ispucavamo sve one isprepletene misli, smatrajući tada da je to najvažnija stvar. Sada, godinama poslije, teško je objasniti da ono što želimo – ne može da se plati.

Možda postoji razlog zašto nemamo nešto što želimo. Možda postoji razlog zbog kojeg nemamo nekoga koga želimo.

Upravo želje nekada i zabole, jer se toliko jako borimo da nas svaka naša misao i želja zaslijepe. Ali, uvijek ću se boriti za ideju da nije grijeh željeti. Nije sramota ponekad se ni razočarati u stvari, ljude, događaje, dane, sitnice i bilo šta lijepo ili manje lijepo.

Možda postoji razlog zašto je to tako, ali, složićete se, pomisao da je postojalo nešto lijepo i željeno je neizmjerna sreća. 

Onda si sve materijalno stavim na stranu, napravim jaku, crnu kafu i krenem stavljati misli i želje na papir, dok s mojim N. pričam o ovoj temi.

Želim da u narednoj godini živim život po svojim željama, a ne po željama drugih ljudi. Želim prestati svako jutro otvarati oči misleći kako treba sve osim sebe trebam činiti sretnima. Želim usrećiti sebe, a onda osjetiti da je njihova sreća došla s mojom.

Želim da prestanem porediti sebe s bilo kim na svijetu. Želim toliko napredovati da ljudi porede sebe sa mnom i da žele biti kao ja.

Želim da više nikada ne pomislim kako nemam vremena za nešto, nego da ću shvatiti koliko je važan svaki momenat naših života. Želim vjerovati u svoje snove i prestati hodati stazama tuđih odluka.

Želim da više nikada ne osjetim stres koji mi je bio dugogodišnja pratnja. Želim prestati raditi ono što mi se ne radi.

Želim je sada mala riječ. Zapravo, trebala bi umjesto nje biti neka izričita, odlučna riječ.

Nadam se da ću se i narednih tristošezdesetikusur buditi zadovoljna sobom i sa najširim osmijehom.

Nadam se da ću prestati da se zadovoljavam prosječnim stvarima, jer sam svjesna da živim život pun prilika, ljubavi, sreće, toliko sitnica koje mogu biti moja doživotna vodilja.

Mnogo je onog što me čeka. Mnogo je čuda oko mene. Na meni je da sva ta čuda iskusim.

Godino, dobro došla!

P.S. Velika je sreća živjeti s ljudima s kojim ja imam sreću živjeti. Kada bih svakom od njih napisala zahvalu, moja priča bi otišla u nedogled, pustila bih suzu, grlila bih ih riječima, djelima, usadila bih im svu ljubav koju imam u sebi.

Mami, tati, Amili, Cobiju, mojim anđelima Lani i Melini … Mojoj vječnoj ljubavi – mom Nerminu, mojoj Nerini, amidži Šulcu i strini Fahiri, Ivani, Azri i Lauri, Josipi, Betonu, Ivanu, Veci, Amri, Damiri, Sanji.. Da vam mogu ubrizgati svoju sreću, garantujem vam da biste bili sretni do kraja života. Hvala vam, neizmjerno!

Facebook Comments