Zar ćeš se razvesti sad kad si bolesna?! Bolje da pričekaš… Jer ako nemaš muškarca, pa je*o tak'i život!

Zar ćeš se razvesti sad kad si bolesna?! Bolje da pričekaš… Jer ako nemaš muškarca, pa je*o tak'i život!


Pratite Kameleon na Facebooku


Jedno od za mene najšokovitijih pitanja upućivanih upravo meni u proteklom teškom razdoblju bilo je: I zaista ćeš se razvesti sad kad si bolesna? Uz obavezno samilosno, proračunato i hipokrizijsko „možda je bolje da pričekaš, kako ćeš sad sama da ostaneš, bez sigurnosti i svega…“

Ostati sama, u mahalskim jezicima naših naroda, naravno znači biti bez muškarca, jer ako nemaš muškarca, pa jebo tak'i život, logično. Ostati bez sigurnosti, u mahalskim jezicima naših naroda naravno znači ostati bez para, koje ti je pružao, a tko drugi nego muškarac, logično. Sreća u nesreći da sam istovremeno imala taj rak, pa sam od razapinjanja po ćoškovima kasabe bila bar donekle spašena, jer je, iako zvuči sasvim nevjerovatno, u nekim momentima zaista bilo važnije da preživim, nego što se od života rastajem rastavom.

To kako je i zašto rak iznikao po meni, razbaškario se ljubičastim cvijetom otrovne glicinije, ilitiga wisterije, manje je važno. Mi naravno nikad ne liječimo uzrok, nego pod tepih guramo čak i posljedicu, i posljedice u množini, kraterske rupe posred srca i glave, propuhaste samoće, rukama prekrivamo, krik zauzdavamo, šuti, da se ne vidi, da se ne čuje.

Prvo ću u uredu doktora pročitati da je drevna kineska medicina karcinom dojke nazivala i karcinomom melankolije i tuge, jer osjećaj nakupljene, nagomilane (da ne kažem pod tepih sisa gurnute) težine u grudima onemogućuje dobru cirkulaciju i potiče prekomjerno stvaranje sluzi.

Odlučiti da ustaneš i odeš, tako razrovane sise, sa lepezom nedobrih nalaza u rukama, da bi se obračunao s razrovanom vlastitom dušom, najstrašnije je i najbolje što postoji. Biti do raka iskren prema ličnim rupama. Zakleti se sebi da nikad više biti neće, ni rupa, ni raka. Krenuti s djetetom i milijunima nepoznanica, autom natovarenim knjigama i pločama kao jedinim imetkom, prezabrinutom svojtom zakačenom na plećima, užasavajući je nivo najistinskije slobode.

Slobode od očekivanja teških k'o šleper. Od balkanskih uopćenosti. Od neumornog forsiranja bajke za okolinu. Televisa presenta. Od sebe preumornog u „dobro je“ ulozi. Sve što dobro je, klimoglavno i mireći se strahovima, lošim će vulkanom eruptirati iz naše nutrine. Crnilom. Nataloženom čađom. U času kad se najmanje nadaš, kad si već svladao do perfekcije sve tehnike statiranja u svojoj sopstvenoj sapunici. Gurnut će te do zida i iščupati nepce. Sve do trenutka kad ti kažeš da je dosta.

Čak iako odeš sad, ajme, pa gdje sad, u trenutku bolesti, sama i bez sigurnosti. Šta će reći baba, pratar i fontana u gradu. Neće se svijet srušiti, vjeruj mi. Možda će izgledati tako, ali ostat ćeš na nogama.

Nećeš se ni okrenuti, a Una će već biti u prvom danu svog vrtića pred šarenim vratima, oduševljena naravno. Grlit će te lomeći ti kosti, a ti ćeš biti sretna jer ima dva fizički i psihički zdrava roditelja da se raduju njezinoj radosti. Što su se spasili jedno od drugog, da spase nju. I neće biti veće i vrijednije stvari koju ste uradili. Svima unatoč. A jebo sve.

Šta će reć’ narod, od svih bolesti, to je naša najteža dijagnoza. Izboriti se s njom znači biti lišen jezivih, nametnutih okova, znači biti zagrcnut ljepotom neznanja šta će biti sutra. Ali bar znaš da će biti sutra. I da si u Sutra svoj. Jer kad dođe do rupa i raka, zapamti, tek tada sam sebi ostaneš. I zato je najbitnije kakav si svoj Ti, u konačnici, baš i jedino sebi.

Martina Mlinarević Sopta

Facebook Comments