Mora biti nečeg velikog u čovjeku koji stane pred 14.000 ljudi u Sarajevu i kaže im: Ljudi, JA SAM KRIV taman i da NISAM KRIV!

Mora biti nečeg velikog u čovjeku koji stane pred 14.000 ljudi u Sarajevu i kaže im: Ljudi, JA SAM KRIV taman i da NISAM KRIV!

Dvaput sam u životu, dan za danom, bio na koncertima Đorđa Balaševića. Zbilo se to prije tačno dvadeset godina, 7. i 8. februara 1998. Vrijeme je bilo sumorno sivo, po skorenom siječanjskom snijegu popadala je garež iz dimnjaka, rječica je tekla tanka i mutna, nije bilo vode po krčmama i kavanama, svud naokolo zijevale su, prolamale se ruševine iz tek minulog rata. Prelazak na onu stranu još uvijek se nije smatrao uobičajenim, ustvari gotovo nitko nije ni prelazio, jer ni visoki predstavnik Carlos Westendorp još nije uveo zajedničke registarske tablice, bez oznake grada ili entiteta iz kojih automobil dolazi.

Dogodit će se to nekoliko mjeseci kasnije, kada će ovaj španjolski diplomat, bivši kraljevski ministar vanjskih poslova, donedavno zaraćenim narodima nametnuti i zajedničku valutu i zastavu, ustvari cjelokupni onaj žuto-plavi simbolički inventar koji danas predstavlja Bosnu i Hercegovinu. Ali u to vrijeme, u zimu 1998, sve je još djelovalo tako beznadno pusto i siromašno, tako trajno nepopravljivo, osim što je u ljudima još uvijek bio vrlo živ ushit činjenicom što nema rata, što se ne puca, i živa je nada da će uskoro sve poći po dobru. Onog trenutka kada po dobru i pođe, to se više neće primjećivati, a namjesto nade zavladat će beznađe.

Balaševićev koncert u opustošenoj Skenderiji, tom svojedobnom gigantu socijalističke izgradnje, dvorani u kojoj su od početka sedamdesetih održavani partijski kongresi, međunarodni sajmovi, svjetska prvenstva u stolnom tenisu i koječemu drugom, i preko koje je Košarkaški klub Bosna postao prvak Europe, organiziran je po nalogu i u organizaciji međunarodne zajednice. Nakon uspjeha koncerta na stadionu Koševo, kada su U2 Sarajlijama i inim prisutnim Bosancima trebali pokazati kako su dio Europe, zamišljeno je nešto mnogo rizičnije i u svakom pogledu neizvjesnije: da se ljudima koji su živjeli pod najdužom opsadom u modernoj povijesti, bivšim borcima, onima koji su ostali bez ruku i nogu, onima kojima su stradali bližnji, onima kojima je, ako ništa drugo, ukradeno tri i pol godine njihovih života i u kojima su se u tom vremenu zametnule njihove buduće mirnodopske smrti, svi ti čekajući ratni tumori, infarkti i fizički slomovi, da se svima njima dovede pjevač iz – Srbije.

Ali ne neki alternativac, rocker i punker, koji će privući specijaliziranu publiku i ušareniti marginu koja je ionako uglavnom šarena, nego netko za koga svi znaju, pravi, priznati prijeratni pjevač, onaj koji će biti simbolički Srbin i koji će tu doći, stati pred ljude i pjevati, a oni će, tako su, bit će, zamišljali stranci, shvatiti kako Srbi više nisu oni koji ubijaju i protiv kojih se ratuje. Ideja je bila jednostavna i pogrešna, preuzeta iz iskustva postrasističke Južne Afrike. Ovdje, međutim, nije bilo crnih i bijelih ljudi, niti zločina koji bi nastao na rasnim predrasudama i vidljivim razlikama.

Nakon uspjeha koncerta na stadionu Koševo, kada su U2 Sarajlijama i inim prisutnim Bosancima trebali pokazati kako su dio Europe, zamišljeno je nešto mnogo rizičnije i u svakom pogledu neizvjesnije: da se ljudima koji su živjeli pod najdužom opsadom u modernoj povijesti, bivšim borcima, onima koji su ostali bez ruku i nogu… da se svima njima dovede pjevač iz – Srbije

Balašević nikada nije bio moj izbor. Manje iz razloga senzibiliteta, više zato što smo se generacijski mimoišli – jer nisi baš mogao biti punker i alternativac i imati simpatija za romantičnog, djevojačkog kantautora – tek odrastao sam i formirao se uz neku malo drukčiju muziku. Naravno da sam cijenio to što on nikad zanikad nije izgovarao nacionalističke baljezgarije, nije bio za Miloševića, a kada je trebalo, reskirao je svoj građanski komfor zbog istine o ratu koji je njegova zemlja vodila u prvom susjedstvu, protiv dojučerašnje braće u bratstvu&jedinstvu. Dubinsko bi dokumentacijsko-novinsko forenzičko istraživanje pokazalo da se taj čovjek ogriješio samo o Albance, kada je u jednom intervjuu rekao nešto što nipošto nije smio reći. I to mu, naravno, može i treba biti zamjereno, ali ne više nego bilo kome drugom tko je u ovom vremenu živio i govorio. Na kraju, postoji, valjda, i mogućnost iskupljenja. Riječi ponekad ubijaju, ali češće ubija sklonost ljudska da se jednome smrtno zamjera nešto što se drugome i prešuti i previdi i ne čuje.

Na koncert sam te subote, 7. februara 1998, otišao iz znatiželje i s osjećajem neke čudne jeze. Nisam mogao pretpostaviti da će Skenderija biti do vrha puna, zvanični UNHCR-ovi podaci govore o 14.000 ljudi, ali već sama situacija u kojoj pjevač iz Novog Sada, srpski pjevač – koji je, istina, u nekom prethodnom vremenu percipiran kao jugoslavenski pjevač, čovjek s one strane granice, staje u Sarajevu, pred ljude iz Sarajeva kao simbolička figura onih od tamo, koji su prethodnih godina, također simbolički, bili prisutni isključivo preko tenkova, topova i granata, djelovala je izazovno. Danas više nije lako ni objasniti zašto je djelovala izazovno, čak ni ljudima koji se tog vremena sjećaju. Ponekad je i najteže sjetiti se svojih jučerašnjih osjećaja, sjetiti se kakav je bio svijet prije nego što je postao ovakav kakav je danas.

Ljudima u publici trebao je, međutim, neko kome će oprostiti. Ljudima koji su stradali trebao je netko kome će oni te večeri izdati uvjerenje o nedužnosti, neko kome će upravo oni reći da nije kriv za ono što se njima događalo. I što je najvažnije, trebao im je neko pred kime će pokazati da su oni zapravo – dobri. To je u onom trenutku bilo najčudnije i iz današnje perspektive najteže za shvatiti: prvo što su htjeli oni koji su patili bilo je da pokažu kako nisu krivi i nisu zli. I doista, bili su u tom trenutku najispravniji ljudi na svijetu. Samo što ta ispravnost neće moći potrajati. Kada ih u sljedećoj epizodi, za godinu, dvije, tri, spopadne onaj strašni osjećaj moralne superiornosti, otići će u propast i 7. i 8. februara 1998. i Balaševićev koncert, ali i koješta od onog što je mnogo važnije i sudbinskije. Nema ničeg što je po zajednicu škodljivije i što ju na kraju gore ponizi i obesmisli sve njezine patnje i stradanja od osjećaja moralne superiornosti i preuzimanja uloge žrtve.

Balašević je iskoračio pred tih 14.000 ljudi. Već bi i to bilo mnogo, bez da išta izgovori ili otpjeva. Koncert je trajao skoro četiri i pol sata. I sutra još četiri i pol sata. U jednom je trenutku rekao: “Neću da se izvinjavam za nešto za šta nisam kriv…” Vrlo se precizno sjećam te formulacije, koja mi se u trenutku nije svidjela, a kojom je taj zapravo vrlo neobični čovjek, na trenutak prevario i na krivi trag naveo i mene i svoju publiku, da bi zatim zapjevao: “Nisu krivi primitivci/što su pokupili mast/korov nikne digod stigne/ma svaka njima čast /// Krivi smo mi /// Odkud svi ti paraziti/što su nam zagustili/nemoj stari moj/krivi smo mi/što smo ih pustili /// Krivi smo mi /// Ma šta su znali đenerali/i brkati majori/jedino da viču pali/ali nisu najgori /// Krivi smo mi /// Ni svi ti infantilni/što su puške sanjali/krivi smo mi/što smo se sklanjali.”

Ljudima u publici trebao je, međutim, neko kome će oprostiti. Ljudima koji su stradali trebao je netko kome će oni te večeri izdati uvjerenje o nedužnosti, neko kome će upravo oni reći da nije kriv za ono što se njima događalo. I što je najvažnije, trebao im je neko pred kime će pokazati da su oni zapravo – dobri

U toj gorkoj pop-pjesmici, jednostavne kabaretske melodije, ritmičnog, za Balaševića tipičnog stihoklepačkog teksta, ista je ona poruka koju jeThomas Mann uputio Nijemcima. Istina, Balašević nije Mann, ali ni Srbi nisu Nijemci, kao što, recimo, ni Bošnjaci nisu Židovi. S druge, pak, strane veliki je pisac riječi gorkog prijekora upućivao Njemačkoj iz Švicarske, pa sa zapadne obale Sjedinjenih Američkih Država, dok je novosadski trubadur takve riječi svojima upućivao iz Srbije, tako da su ga mogli zatući kao psa ili kao Ivana Stambolića. Uostalom, zar je on, pjevajući krivi smo mi, mogao biti baš tako siguran da mu pjesma, ipak, neće doći glave i da drugarica Mirjana i njezin muž baš i nisu za pjesmu zainteresirani?

Ali da, to je bila suština: Balašević je pred punom Skenderijom najprije odbio da se izvinjava za nešto za što nije kriv, da bi onda vrlo zorno i jasno priznao da je kriv. I da, to je bilo izvinjenje, isprika i iskupljenje kakvih oko ratova devedesetih, kao ni oko ratova četrdesetih, u nas zapravo nije ni bilo. A ako ih je i bilo – ozbiljan i moralno čvrst bio je nastup bosanskosrpskog političara Dragana Čavića – protagonisti bi od svjetine bivali izrugani i odbačeni. Tako je, uostalom, na kraju izrugan bio i sam Balašević.

Ne samo da od sarajevskih koncerata nije mogao imati nikakve materijalna koristi, jer je nastupila epoha u kojoj više gotovo da i nije bilo prodaje legalno izdanih nosača zvuka, niti je od kasnijih bosanskih koncerata moglo biti veće fajde, nego je od tog događaja pjevač u Srbiji samo potvrdio i učvrstio status nacionalnog izdajnika, ovjeren i od samog današnjeg srpskog predsjednika. Dakle, Balašević je u Sarajevu i zbog Sarajeva nešto žrtvovao, i ništa nije profitirao. Od tog vremena stvari su postale depresivnije i beznadnije, ali i mnogo, mnogo normalnije. Balašević ima zasluge za normalnost. U Bosni, a i inače.

Ali da, to je bila suština: Balašević je pred punom Skenderijom najprije odbio da se izvinjava za nešto za što nije kriv, da bi onda vrlo zorno i jasno priznao da je kriv. I da, to je bilo izvinjenje, isprika i iskupljenje kakvih oko ratova devedesetih, kao ni oko ratova četrdesetih, u nas zapravo nije ni bilo

Nikada više nisam bio na njegovom koncertu. Naprosto nije bilo potrebe. I ne daj Bože da se potreba stekne. Ali drug moj Mosor išao je za Balaševićem po koncertima na sve strane. Putovao je u Novi Sad, samo da ga upozna, suzu bi pustio na njegove pjesme o devetnaestovjekovnim kočijašima, paorima, nesretnim ljubavnicima. I moj drug Ćićo, isto. Govorio sam im obojici da su sto posto u pravu, jer da mora biti nečega velikog u čovjeku koji će stati pred četrnaest tisuća ljudi bez ruku, nogu i glava, i reći im: ljudi ja sam kriv taman i da nisam kriv. Da nije bilo takvih kao Balašević, svijet bi već odavno ostao bez duše i savjesti. A moji mrtvi drugovi ne bi imali razloga da žale za njim.

Autor: Miljenko Jergović/Jutarnji.hr

Facebook Comments