EDINA SELESKOVIĆ u New Yorku ostvarila SNOVE, a u Tuzlu se vratila ZBOG LJUBAVI

EDINA SELESKOVIĆ u New Yorku ostvarila SNOVE, a u Tuzlu se vratila ZBOG LJUBAVI


Jeste li probali novu aplikaciju "Radio Kameleon" ? Download na Google Play!

Edinu Selesković iz Tuzle u Sjedinjene Američke Države (SAD) odvela je srednjoškolska razmjena učenika 1991. godine, a s obzirom da njen povratak u rodnu zemlju godinu dana kasnije nije ostvaren, odlučila je stvari uzeti u svoje ruke te djevojački san pretočiti u javu.
Danas slovi za jednu od najpoznatijih savremenih umjetnica u BiH koja plijeni pažnju svjetske javnosti, posjeduje vlastitu modnu kuću, a nalazi se i na spisku 1.000 slikarki SAD-a koji je objavljen od Nacionalnog muzeja žena u umjetnosti iz Washingtona.

Edina je kao djevojčica imala svoje snove o umjetnosti, međutim to nije mogla ostvariti u djevojačkim danima s obzirom da u njenom životi nije bilo uzora koji bi joj ponudili način na koji bi mogla postati, odnosno kako je to uopće biti umjetnik.

“Moj odlazak u Ameriku i kada sam bila suočena s nekim egzistencijalnim pitanjima mi je dokazao da u životu treba pratiti svoje snove. Cijeli moj put u umjetnosti je zapravo praćenje tog nekog fenomenalnog sna koji sam uspjela ostvariti. Kada čovjek nešto voli i kada to stvarno želi, uz rad i volju se fenomenalne stvari mogu desiti”, kaže Edina za Klix.ba.

Iz želje da putuje Edina je kao srednjoškolka napustila rodnu Tuzlu te se zaputila u Sjedinjene Američke Države koje joj se nakon jednogodišnjeg boravka nisu svidjele. Povratak u BiH u vrijeme kada je agresija već počela, kao opcija se nije mogao ostvariti te je protiv svoje volje odlučila ostati tamo gdje jeste.

Korak po korak pronašla je svoj put u Washingtonu, upisala je akademiju Corcoran School of Art, gdje je na odsjeku skulpture nekoliko godina kasnije i diplomirala.
New York – fenomenalan grad u kojem je sve moguće

“Oni su me primili, dali mi stipendiju, pomogli da dobijem stalni status u Americi, a s druge strane mi ponudili da dobijem zajednicu u kojoj sam osjetila pripadnost. Kada sam diplomirala, kao i svi mladi umjetnici preselila sam se u New York, fenomenalan grad u kojem je apsolutno sve moguće”, ističe Selesković.

Svoj umjetnički procvat je doživjela u New Yorku u kojem, ističe, ljepotu ne predstavljaju zgrade i svjetla, već ljudi koji iz cijelog svijeta dolaze kako bi ostvarili svoje snove.

“Obično su u pitanju osobe koje su uspješne u svojim malim sredinama, ali kada dođete u New York shvatite da niste posebni ni po čemu, osim što ste vi to što jeste, te da vanjska konkurencija ne postoji. To stalno pokušavam objasniti umjetnicima, da jedni drugima nismo konkurencija, te da se ne možete mjeriti s ljudima oko vas. U New Yorku nikada ne možete biti najbogatiji, najsiromašniji, najljepši ili najružniji. Šta god da radite, postoji kolona ljudi koji će to uraditi brže, jednostavnije i jeftinije od vas” dodaje naša sagovornica koju je ovaj grad naučio da bude jedinstvena i svoja.

U 15 godina boravka u SAD-u Edina je napravila ogroman uspjeh, a postala je prepoznata od američkog umjetničkog tržišta, publike i kritike. Njeni radovi bili su izloženi na više od 50 samostalnih i grupnih izložbi, a okitila se i svjetskim priznanjima.
Povratak u BiH zbog ljubavi

Danas živi i stvara na relaciji New York – Sarajevo – Tuzla, a u rodnu Bosnu i Hercegovinu vratila se isključivo zbog ljubavi.

“Imala sam veliku sreću da u pravom trenutku upoznam čovjeka koji je moj životni partner, ali i osoba koja me nadopunjava intelektualno i kreativno. Našla sam nekoga s kim mogu podijeliti život. Mi smo shvatili da nam je bolje živjeti zajedno, te moj atelje i dalje funkcioniše u New Yorku, ali većinu vremena provodim u Tuzli i Sarajevu. U BiH sam toliko koliko jesam čisto iz ljubavi prema suprugu i našoj porodici”, kaže Selesković.

Za razliku od New Yorka kao sredine koja nije naklonjena porodičnom životu, u BiH joj se sviđaju međuljudski odnosi, posebno oni koji djeluju unutar porodice.

“Tako je i u umjetnosti, s obzirom da se na žene umjetnice s djecom u New Yorku gleda s jednim snobizmom, jer se smatra da se ne možeš posvetiti svemu dovoljno. Ovaj grad umjetnice stavlja u poziciju u kojoj moraju birati između posla i porodice, što nije fer. Ja taj izazov nemam u BiH. Ljudima je najnormalnije da je sa mnom kćerka na otvorenjima izložbi, a ako je ne dovedem na neki događaj njima je neobično”, priča nam Edina koja nas je ugostila u tuzlanskom ateljeu u kojem, kako reče, preovladava kreativni nered.

BiH joj ne nudi određene luksuze koje je imala u New Yorku, odnosno da sjedi u svom ateljeu te radi samo za sebe na jedan sebičan način te da na kraju svoje proizvode plasira na tržište koje za razliku od naše zemlje, postoji u Americi.

“Nakon dubljeg istraživanja onoga što je meni bitno, shvatila sam da je umjetnost primarna ljudska komunikacija te da smo mi, nažalost kroz historiju umjetnosti u BiH došli u neku fazu gdje su se umjetnici odstranili od publike, ali i obratno, posebno u periodu kada su umjetnici počeli raditi stvari koje samo kritičari umjetnosti razumiju. Umjetnost je došla u fazu kada je elitistička, za određeni broj ljudi i shodno tome postaje marginalna. Mnogo se borim protiv toga jer nije korektno. Umjetnost je ono što nas spaja kad nas sve ostalo razdvaja”, nadovezuje se Selesković.
Susret s cenzurom u BiH

Ova umjetnica se u BiH susrela i sa cenzurom, zbog čega je kao otpor odlučila pružiti jedan novi projekt pod nazivom “Think freedom” (Misli sloboda, op.a.) koji već skoro tri godine plijeni pažnju svjetske javnosti.

“Cijela priča je krenula iz Sarajeva 2014. godine kada se desila cenzura jedne poštanske markice koju sam uradila po zahtjevu tadašnjeg gradonačelnika Ive Komšića u cilju obilježavanja 100 godina od početka Prvog svjetskog rata. Htjela sam da markica bude neki pogled unaprijed, te je na fotografiji s pogledom na Sarajevo naslikan golub mira, nade i budućnosti. To je zabranjeno i nikada odštampano, što me veoma izrevoltiralo”, kaže Edina te nastavlja:

“Prvo mi je bilo smiješno, a onda tragično. Međutim, shvatila sam da kao svojeglava Bosanka i dobro ambiciozna Njujorčanka ne može ostati na tome, pa sam 2015. rekla da ću napraviti na hiljade skulptura golubova koje niko ne može ignorisati, ali i da ću ih postaviti u Sarajevu”.

Svoju ideju je naša sagovornica i ostvarila te je iste godine instalacija javnosti i predstavljena u sarajevskoj Vijećnici, za koju kaže da predstavlja simbol otpornosti jednog naroda i njegove sposobnosti da se konstantno diže iz pepela poput feniksa.

Instalacija je sačinjena od hiljadu elemenata, odnosno dvije metalne trake koje se savijaju u oblik ptice kao simbol koji je prepoznatljiv svima i koji nosi jasnu poruku. U cijeli projekat uključila je i mlade osobe, a u razgovoru s njima saznaje šta za njih znače umjetnost i sloboda te kakva je njihova vizija budućnosti. Mladi svoje poruke stavljaju na metalne skulpture, a koje se potom u vrijeme predstavljanja instalacije podižu u zrak.

Zanimljivo je kazati da je jednu od ptica koja je nastala pod okriljem projekta uručila i poglavaru Katoličke crkve papi Franji prilikom njegove posjete Sarajevu 2015. godine.

“Associated Press je fotografiju instalacije objavio kao globalnu fotografiju dana. Prije toga su se kao globalne fotografije dana pojavljivale fotografije izbjeglica, ratova i poplava, a mi smo iz BiH s instalacijom savremene umjetnosti dobili najznačajniju sliku, što je prema mom mišljenju fascinantno”, kaže naša sagovornica, koja ovim projektom povezuje gradove, ljude i kulture.

Selesković se slobodom kao globalnim pitanjem današnjice nije bavila do trenutka kada joj je jedno od osnovnih ljudskih prava bilo narušeno ranije spomenutom cenzurom.

“Cenzura mi je dokazala da vizuelna umjetnost ima moć te da je treba iskoristiti. To ‘ugrožavanje’ moje kreativne slobode je bio povod da o njoj i počnem javno govoriti. Problem slobode je taj što ne znamo da je cijenimo sve dok nam ne postane ugrožena”, kaže Selesković, naglasivši da sloboda sa sobom vuče i određenu dozu težine, ali i odgovornosti.
Umjetnici u BiH moraju razgovarati o ozbiljnim temama

Umjetnost i sloboda su postale veoma vezane te se i u njenim galerijski radovima sve više vide lična razmišljanja koja su prestala biti intimna i sebična. Smatra i da umjetnici, posebno na našim prostorima imaju odgovornost da dignu glas i pričaju o stvarima o kojima drugi ne smiju ili ne žele pričati.

“Smatram da umjetnici u BiH imaju ogromnu odgovornost koje nisu svjesni te moraju ustati i razgovarati o ozbiljnim i teškim temama. S obzirom da u BiH na određeni način ne postoji formirano tržište za umjetnost, bez kojeg je veoma teško funkcionisati u kapitalizmu, mislim da umjetnici imaju odgovornost da svi skupa stvore to tržište. Zajedno moramo obrazovati publiku u smislu šta znači gledati i posjedovati umjetnost, zašto je ona bitna…”, nastavlja ona.

Navodi i da bi sve mnogo lakše išlo da postoji jak menadžment u bh. kulturi koji bi pomogao domaćim umjetnicima.

“S druge strane, mislim da intelektualci i profesori, odnosno osobe koje su uspjele u životu u BiH moraju širiti pozitivne priče te govoriti o tome kako su stigli do uspjeha i postati uzor mladim generacijama. Moraju im dati inspiraciju da i oni postanu uspješni. To moramo uzeti iz ruku onih o kojima se piše samo kada je neki skandal u pitanju ili neki negativan događaj”, naglašava Selesković.

Praveći paralelu između savremene umjetničke scene u New Yorku i BiH, Selesković kaže da je pristup apsolutno drugačiji. Prema njenim riječima, savremena umjetnost znači da dokumentujemo vrijeme u kojem živimo s temama koje su bitne u određenom trenutku.

“U BiH se većina stvorenog bazira na prošlosti te smo veoma konzervativni što se toga tiče. U BiH se, nažalot dešava da umjetnici koji govore savremenijim jezikom odu iz naše države te stvaraju vani. Ovdje imamo problem jer nismo napravili razvrstavanje između savremene umjetnosti i dekoracije i mislim da publika nije svjesna šta to znači. Umjetnost u Americi je biznis, ona funkcioniše bez ministarstva kulture i neke pomoći države, što nije slučaj kod nas u BiH”, priča ova Tuzlanka.

Mišljenja je i da umjetnost ima ogromnu moć, a ona se najbolje ilustruje kroz društvene mreže poput Facebooka i Instagrama.

“Putem njih vidimo kolika je moć slike i imidža, ali i koji je to zapravo vid komunikacije. Postoje cijeli sistemi koji su bazirani na vizuelnim stvarima. Ako gledamo samo nove tehnologije i budućnost, svi predviđaju da će verbalna i pisana komunikacija postati sve uža, kraća i jednostavnija, a da će vizeulna komunikacija postati sve jača. Došli smo u fazu da su nove tehnologije za umjetnost napravile ono što je fotografija napravila u slikarstvu. Mislim da mlade generacije nisu svjesne toga i s njima pokušavam pričati o tome da moraju shvatiti da imaju određenu odgovornost u tim porukama i stvaranju”, dodaje Selesković.
Modna kuća kao reakcija na tretiranje mladih žena

Ova svestrana i ambiciozna umjetnica kojoj ne nedostaje pozitivne energije i vedrog duha, posjeduje i vlastitu modnu kuću Anie Rexe koja djeluje u New Yorku. Nastala je kao reakcija na tretiranje mladih žena, posebice u modnoj industriji.

“Borba u modnom svijetu je veoma često surova te sam skupa sa svojom suradnicom koja je dizajnerka pokrenula modnu kuću koja je trebala biti sarkastičan pogled na modnu scenu. Ako razmislite o nazivu, on predstavlja izvedenicu iz anoreksije, a mi smo napravili da je Anie Rexe fiktivna osoba s cijelom biografijom. Tokom rada smo shvatile da je modna scena puno jednostavnija i prihvatljivija publici, pa ćete uvijek lakše nekoga dovesti na modnu reviju, nego na otvaranje izložbe. Modne revije smo iskoristile za promociju naših prijatelja i saradnika koji su umjetnici te smo spojili ples, svjetlo, instalacije, fotografije, video i glumu”, pojasnila je Selesković.

I ovaj projekat je izašao iz svojih okvira, s obzirom da je Edinin rad prepoznala i filmska industrija te pozorišna umjetnost za koje skupa sa svojom saradnicom stvara kostime i scenografiju.

Ova umjetnica koja i u BiH živi svoj američki san, danas uspješno šalje poruke mira i vjerovanja u moć umjetnosti, a uz sve to je predana majka i supruga koja porodicu uvijek stavlja na prvo mjesto.

Hvala Klix.ba, Armin Kendić i Darko Zabuš.

Facebook Comments