Ne dozvolimo da zakasnimo

Ne dozvolimo da zakasnimo

@Vedran M

Pratite Kameleon na Facebooku


Svakog od nas stihovi neke pjesme na nekoga podsjećaju. Uz neke se lice ozari osmijehom, a uz neke pusti se suza. I svako od nas ima neku svoju. Neku posebnu sa sjećanjem na nekoga posebnog.

Pa se sjetih jutros male Belmine Ibrišević prvorođene od majke Fatime i oca Edmira. Djevojčice koja je te 2013-te godine ujedinila sva srca i dobre ljude ove zemlje. I sjetim se riječi Aleksandra Trifunovića što u srijedu 6. juna na njegov svojstven način napisa na svom fb zidu:

„I naravno desilo se očekivano, zbog neizdavanja JMBG poslednjih mjeseci sada je i život bebe u pitanju, a ti narode masovno šeruj i psuj po Fb, dijeli pisma o samopoći, statuse o ljudskosti, Andrića masovno, Mešu još masovnije, vadi istoriju koja ti zatreba, ali nemoj ni slučajno da se nekom direktno zamjeriš ili pogledaš u ogledalo u čemu je problem, jebo ti nas, vjerujem da su to Ćopiću bile zadnje riječi …“

I desi se neočekivano. Mala Belmina nas je sve ujedinila na masovnom protestu. Došli smo svi. I svi smo bili jedno. Bez razlike vjere i nacije… i stari i mladi. Jednom rječju dobri ljudi. Pokazali smo da možemo i da je život svakog djeteta svetinja. Pokazali smo da još uvijek ima to nešto u nama. I ima i uvijek će biti.

Istina sudbina se nekada poigra i od nje se pobjeći ne može. Ali je i istina da ponekad možemo baš mi pomoći da joj se obrne smijer. Jednim običnim pozivom na apel za pomoć. I uradimo to srcem baš kao da ga darujemo. Uljepšajmo sebi trenutak koji ćemo pamtiti. Trenutak u kojem smo tim malim činom darovali osmijeh i pravo na život. Ne dozvolimo da zakasnimo.

Prije dvije noći umrla je još jedna djevojčica…Zakasnili smo. Zakasnili su i vlasti svih nivoa. Oni svakako misle samo na sebe. Njima su životi svakako broj. I nećemo o njima već o nama. Puno nas je više i puno smo bolji nego što oni žele da budemo.

Puno je Belmina oko nas. Imaju ime i prezime. I sve su to naša djeca kojima smo dužni i koje ne smijemo zaboraviti. U ovim posljednjim danima kada ispraćamo godinu staru i želimo sve najljepše želje da se dogode i ostvare u novoj, pomislimo na njih sve.

Mala Belmina iza sebe nije ostavila pjesmu. Ali kad god čujem ove stihove pomislim na nju. Pomislim na svu djecu koja čekaju na nas. Koja čekaju život.

„Eh, da je tuga snijeg
da se do jutra otopi
mogao bih i ja konačno
kad oči zatvorim da se ne umorim.

Eh da je tuga brijeg
pa da je vjetar ogoli
ja ne bih mogao ni tad
ko što ne mogu ni sad da te prebolim.“

Svako dobro dobri ljudi.

Izvor: buka

Facebook Comments