Sretan praznik svima koji slave…

Sretan praznik svima koji slave…

@Vedran M

Jeste li probali novu aplikaciju "Radio Kameleon" ? Download na Google Play!

Sretan Praznik svima koji slave;) Takva rečenica je podijeljena i napisana nekoliko miliona puta u zadnjih par dana. Naša novopečena rečenica upakovana u novopečeni suživot. Da, novopečeni suživot nakon što je rat u Jugoslaviji uništio bratstvo i jedinstvo dobili smo novu demokraciju, suživot, toleranciju i multietničnost. Sve smo sagradili nanovo i kao da se ništa nije desilo. Kao da me nema. Tako se osjećam ovih dana. Osjećam se kao da nisam ovdje više. Kao da sve te čestitke, beskrajni iftari, Bajrami i objave na društvenim mrežama uništavaju ono što sam doživjela zbog svog Božića kad je bio rat. Bajram i Božić su zaista najveći razlog krvoprolića na našoj zemlji i danas čestitamo te blagdane koje zovemo praznicima na jedan divan, kulturan način. Kao da se ništa nikad nije desilo a jeste, desilo se…

Zaledila sam sjećanja duboko u svojoj svijesti i okružila ih ledenim kristalima koji kao stražari stoje na putu moje duše prema vani, prema koži, prema kriku i istini. Zaledila sam sjećanja na svoj Božić koji sam proslavila i doživjela sa braćom muslimanima u vremenima rata ali svake godine dva puta mi se otvore te rane, iskopaju mi ponovo meso i krv i iznova me vrate na mjesto koje čuvaju ti ledeni, otrovni špicevi i taj povratak me boli, boli me beskrajno i boljet će sve dok ne umrem. Boli me svaka rečenica u kojoj se čestitaju praznici meni ili kad ja čestitam nekome drugom. Ne volim to. Licemjerno je, lažljivo i beskrajno pokvareno čestitati ”praznik” u zemlji gdje se zbog tog istog ”Praznika” poklalo i ubilo toliko ljudi. Na kraju zar nismo samo podijeljeni na osnovu toga? Na one koji slave Božiće, Bajrame i Vaskrse ili Uskrse? Jesmo. Na kraju dana, na krajnjoj liniji svega mi smo jedan duboko podijeljen, proklet i nesretan narod koji je ubio i ubit će ponovo samo zbog Bajrama i Božića svoje komšije, prijatelje pa čak i rodbinu. Ne slavim nijedan praznik. Nijedan. Odrekla sam se svih Bogova na Balkanu jer nijedan nije bio dovoljno dobar da me spasi kad je bio rat. Nijedan Bog nije bio dovoljno milosrdan da zaustavi narod koji ubija u Njegovo Ime…I tako me svake godine ove čestitke izlude, vrate me u rat, u sjećanja i u mračna mjesta moje duše. Kako smo samo licemjerni, pokvareni i prokleti do same srži. Mislim ponekad da je tajna naše nesreće u krvi. U izmiješanoj krvi. Tolika stoljeća i tolike godine okupacija, terora, vladavina koje su nastajale i nestajale na Balkanu ostavile su zapisane kletve duboko u naš genetski kod koji se sada samo ponavlja zar ne? Ponavljamo rat svakih 50 godina jer nam je u genima. U izmiješanim genima jer nitko od nas nije čistokrvan. Nitko. Svi dijelimo tu nečistu krv i tuđe praznike vjerujući u samo jedan ispravan Praznik onaj vlastiti koji smo naslijedili a koji je vjerovatno nekad našim očevima i majkama nametnut u suprotnom bi bili zaklani. U međuvremenu čestitamo praznike jedni drugima.

Prije svega Bajram i Božić nisu praznici već blagdani. Međutim teško je nekima napisati to Bajram ili Božić pa nazovu to praznikom. Onda druga stvar dodamo-Svima koji slave. Neodređen dodatak i politički siguran, nitko se ne uvrijedi a tko slavi pronađe se u toj čestitki. Sretan praznik svima koji slave. Praznik. Ništa drugo nego praznik, prazan dan. Isprazan, lažan i napunjen hranom i pićem za mnoge a za mene sjećanjima, krvavim sjećanjima. Praznici na Balkanu su nekad bili tako krvavi, tako beskrajno, beskrajno krvavi ali o tome se ne piše mnogo, ne priča mnogo jer službeno i zapisano je da je jedan narod bio napadač a svi drugi žrtve terora. Ta priča je uvjerljiva jer se ponovila mnogo puta, ponavlja se svake godine kad se od Srba pokušava napraviti narod koji je htio da izvrši genocid nad svim ostalim narodima, ponavljamo priče unedogled, ispiremo mozak mladim generacijama i učimo ih najvažniju lekciju na Balkanu-Mržnja. Učimo ih mrziti jer samo čovjek koji mrzi može i ubiti. Čovjek odgojen, natopljen i mariniran u mržnji je čovjek Balkana spreman da ubije a da ne zna zašto je ubio na kraju? Radi zemlje? Časti? Imena i prezimena? Božića ili Bajrama? Na Balkanu ubijamo radi Bajrama i Božića i svih onih koji to slave. A u međuvremenu, u ovim mirnim godinama mi čestitamo praznik svima koji slave. Lažemo, glumimo i najviše što radimo je čekamo. Naš narod voli da čeka. Naučen je da trpi, sjedi, šuti i da čeka a kad konačno dočeka tu mrvicu slobode, moći i hrabrosti onda ruši sve pred sobom u vatri mržnje u kojoj je odgojen.  Ja mrzim. Mrzim muslimane a onda mrzim i Srbe, najviše mrzim svoj narod-Hrvate. Mrzim sjećanja na svoj Božić i što sam obilježena kao katolkinja, kršćanka i što sam zbog toga gledala kako mi kolju majku i sestru na dan praznika, na Božić prije 21 godinu…

Sretan praznik svima koji slave. Prije 21 godinu u moj dom su upala dva vojnika, dezerteri, otpadnici iz jedne muslimanske brigade, lopovi i pljačkaši koji su naoružani hodali okolnim selima u Bosni gdje smo pobjegli iz Sarajeva i tu su moju majku zaklali, sestru silovali a mene natjerali da im gutam urin, da gutam kao da pijem sok. Zvali su se Selim i Asmir. Nisam slutila da se meni može desiti nešto tako, nešto van poimanja razuma, pameti i duha ali moguće je, stvarno je i desilo se. Desilo se na Božić, na drugi dan Božića. Živjele smo u vikendici, hladna zimska noć je donosila mirise dima i žara iz okolnih kuća, moja majka je bila mršava žena, nekad gradska dama a tada već slaba sjena onoga što je bila. Rat, neimaština i briga za mene i moju sestru od nje su napravili sjenu od žene ali ipak taj Božić u sred rata ona je imala snage i volje da nam napravi atmosferu i ugođaj, taj Božić je ona naložila vatru, ispekla male uštipke i prepržila narezak iz Caritasa koji smo taj dan dobile od lokalnih vojnih postrojbi koje su najavljivale kraj rata. Bila je sretna, nadala se nečemu sjećam se, u njenim očima je bilo nade taj dan kad smo se vraćale iz sela noseći kese sa starim mesom, pokvarenim mlijekom i nekim sitnicama koje je vojska bacala sa kamiona u gladnu masu žena, djeca i starih…Moja majka nije znala da će navečer biti silovana, zaklana i raskomadana. Bolje da nije znala. Nikad ne bi napravila prekrasne bijele ruže od salveta koje je dobila u paketu, niti bi stavila konac na bonbone i ukrasila maleno drvo koje smo sestra i ja odsjekle u šumarku pored vikendice. Ne bi nam skuhala malo juhe, pjevala pjesmice i ne bi se nadala, nada je držala moju majku na životu sve do trenutka kad je Selim prešao svojim vojničkim nožem preko njenog grla i ugasio svjetlost u njenim očima zauvijek. Sve što se dogodilo nije trajalo ni pola sata ali u mom umu to traje već 20 godina, iznova, neumorno i uvijek svježe stoji okruženo ledom na čekanju…Šta ja to čekam? Čekam li ja rat da ubijem nekoga na isti način na koji je ubijena moja majka i moja sestra? Da, vjerovatno čekam. Možda čekam samo dobre prilike da i ja izvadim nož i vratim im sve što su mi uradili, da zakoljem jednog od njih,,, Tako ih zovem danas-Njihovi, moji, naši i vaši. Sretan vam praznik. Sretno vam bilo. Bitno je da zaželim sretan praznik svima koji slave, to je glavno, da budem multietnična, da nemam nacionalni interes, da sam multikulturna, progresivna, otvorena prema svima i svakome. Svi su danas veoma tolerantni na nacionalnoj osnovi nema smisla vrijeđati nekoga, to je sramota, užas i primitivizam.

Ne slavim nijedan praznik, nemam praznika ni blagdana a imala sam nekad. Imala sam nekad i ja praznik i čekala Božić sa svojom mršavom i starom majkom. Ona je našu malenu jelku okitila sa bijelim ružama koje je napravila od salveta, pa sa bombonama, onda sa malenim svijećama i igračkicama. Bila je to najljepša jelka ikada i promatrala sam je i voljela Božić. Bila sam sigurna, sjećam se da sam se samo tada osjećala sigurno, samo taj maleni trenutak u životu a onda je netko pokucao na vrata…

Sjećam se majke koja je ustala i krenula bez straha i strepnje na vrata, sjećam se i sestre koja je držala rozog medu u ruci i išla za njom a potom se sve desilo brzo, veoma brzo je majka bila na koljenima, držali su je za kosu a sestra je vrištala svom snagom a potom utihnula, zvuk udarca je ličio na nešto nalik pucanju stakla ili grane. Pala je u nesvijest a krv iz nosa je krenula po bijelim pločicama i zidu a njeno bijelo lice je ležalo na podu u trenutku, mama je vrištala a onda samo jecala. Rekli su joj ”Sretan Božić došli su ti Deda Mrazovi u posjetu” smijali su se, onda je jedan uzeo mene i rekao da sam bila loša djevojčica a one ne dobiju slatkiš već šipku i potom skinuo svoj kožni kaiš i izudarao me po licu, rastrgao mi je majicu sa nožem, majka je vrištala dok je bila na koljenima  a snažna i rpljava ruka vojnika Selima je držala za glavu a onda je i ona prestala da vrišti, druga ruka crna od masti, prljavštine je prešla velikim nožem preko njenog mršavog vrata i krv je potekla po njenom svijetlom džemperu i ostala sam samo ja. Sestra je ležala u nesvijesti sa krvavim nosom a mama je pala pored nje, lokva krvi se širila sa svih strana a oni su se smijali. Dok me udarao po licu i grudima najviše sam gledala u jelku. U taj maleni bor sa bijelim ružama od papira, mozak mi nije radio danas sam toga svjesna. Mozak se branio na taj način. Gledala sam u lažne ruže, jelku i tražila nešto da se uhvatim za to i izdržim. Trebala sam vrištati kao one da me ubiju. Božić bi bio konačno praznik, sloboda, ne bi nosila sa sobom i sa svakim praznikom ovo sjećanje na njih, na naše praznike, Bajrame i Božiće. Kad je završio sa šibanjem rekao je da sam dobra curica, poslušna i sjeli su za stol, mene su golu ostavili u ćošku sobe i smijali se mojim malim grudima, bila sam dijete. Samo jedno dijete. Jedan je pio iz neke pljosnate boce a drugi otvarao sve po kući i pitao gdje su pare, kad sam rekla da ne znam padali su šamari, udarci i onda šake…

Ne bi mogla da opišem samo silovanje. Mogla bi samo da opišem svoje emocije. Gledala sam cijelo vrijeme u jelku, dok sam ležala na stolu gdje je mama bila stavila malo uštipaka, ispečenog nareska iz konzerve i jednu čokoladu. Sve to je bilo na podu, oni su mirisali na rakiju, muslimani koji piju, puše i ubijaju. Ništa se nije ni danas promijenilo. Pogledajte vijesti i svuda rade to isto. Nisu se ni moji promijenili, nikoga ne branim, nitko nije bolji ni gori ja samo kažem… Nisam od onih koje vjeruju kako je moj narod bolji a tuđi gori, ne vjerujem u krivce, ne vjerujem u bajke i zato ne mogu nikoga da okrivim za svoju sudbinu osim Boga u kojeg sam vjerovala nekada. On je pustio da se to desi i danas slavimo praznike u Njegovo Ime i sutra ćemo opet ubijati u Njegovo Sveto ime koje god On imao Ime…Isus ili Allah. Svejedno je za mene. Ja sam se odrekla i jednog i drugog one noći na Božić kad su braća muslimani ležali na meni a ispod mene na podu ležale majka i sestra u krvi i smradu. Kažu da je noć na Božić najtamnija i najduža u godini i istina je. Za mene je ta noć i dan danas. Nikad nije prestala. Ponavlja se svaki dan. Nikad nije rođen moj Bog, moje Sunce i moja nada i radost. Za mene je sve umrlo i ubijeno na moj praznik koji sam tad zadnji put proslavila. Kad su završili sa mnom popišali su se po meni. To je bio kraj. Rekli su da otvorim usta i da gutam inače će me zaklati i to sam uradila, okus je bio slan, gorkast i bilo je svejedno jer mislila sam da umirem svakako. Tijelo se odvojilo od mog uma nakon njih. Nisam tu više bila ja već neka druga, neka bezimena djevojčica, rođena ponovo, nanovo kao i Isus. Te noći sam zaista umrla više puta gledajući jelku koja je svjetlucala i majku mrtvu ispod nje sa sestrom koja je bila u nesvijesti, upucana je u glavu kad se probudila i vrištala. Nije ostala u nesvijesti dovoljno dugo da preživi a ja sam ostala nesvjesna sve do danas. Danas mi je valjda prekipilo pa sam se svega toga sjetila. Zabunom sam dobila poruku od jedne poznanice koja je mislila da slavim Bajram. Sretan ti Praznik napisala je. Praznik. Prazna sam. I jesam prazna i jeste praznik. Posmatrala sam godinama kako se od blagdana i vjere prave praznici. Nema razlike između Noći Vještica i Božića, između Valentinova i Bajrama. Sve je praznik, sve je slavlje, sve je ljubav. Razlika leži u tome što na Balkanu radi Božića i Bajrama ubijaju, ubijamo i budemo ubijeni na kraju a u međuvremenu sretan nam praznik svima koji slavimo-Ja ne slavim i nikad neću…

Nisam umrla te noći, nastavila sam živjeti a ta mala jelka je stajala kao kruna u tom mraku, tami i očaju, stajala je dugo nakon što su ti vojnici otišli, nakon što je okus njihovog urina nestao u mojim ustima pomiješan sa krvlju jer su mi rasjekli usne sa šamarima, smijali su se, popišali su čak i moju mrtvu majku i sestru, za sve nas rekli su, nazdravi naredili su mi, nazdravila sam, klečala sam i otvorenih usta gutala. Gutam i sada kad bolje pomislim. Gutam sve te praznike, svu tu lažnu multietičnost, kulturu, laž koju gledam već godinama serviranu kao istinu. Gutam kao i svi ostali svjesna da ću jednom sve to izbaciti kao vatru i da će tada netko biti mrtav i da će biti kasno. Gutam ove Bajrame, Božiće i beskrajne slave svih naših svetaca kao normalne, dobre i kao predstavnike ljubavi. Nema ljubavi u našim blagdanima jer oni nisu blagdani već praznici koji se čestitaju samo onima koji ih slave. Važno je naglasiti to-Onima koji slave. Važno je naglasiti i riječ Praznik a ne Bajram ili Božić jer može se netko uvrijediti. Na sve pazimo, veoma oprezno hodamo po rubu, ne komentiramo sve više pokrivene mlade žene koje hodaju ulicama i plaše obične ljude, ne komentiramo javno iftarenje od 5 maraka, velike muslimane koji piju i puše ali ne jedu svinjetinu, ne komentiramo pretjerane slave Svetog Nikole od nekoliko dana dok ljudi nemaju šta da jedu, ne komentiramo, ne pričamo, veoma smo slobodni, širokoumni i multietični, imamo crkve, džamije, hramove i sve je kako treba. Sve je to novo. Sve je to samo nova fasada koja je doslovno nova jer smo sve porušili nedavno, spalili i okrečili krvlju. Sve je to tako tanko, lažno i krhko. Lažna predstava velikoj Europi i cijelom svijetu o suživotu. Sretan Praznik svima koji slave. Sretan nam suživot koji je obilježila smrt.

Izlazim s posla, dobila sam zabunom poruku, sjetila se svog praznika i htjela konačno da plačem, da vrištim ali onda se opet sve zaledilo. Sve se zaledilo kod one jelke koja ponosno stoji iznad moje mrtve majke i sestre, iznad dva muslimana koja su me silovala i popišala mi se u usta, iznad suživota, kahve, kafe i kave. Iznad svega toga stoji jedna kristalno jasna jelka sa velikim bijelim i nježnim ružama koje je napravila moja majka slaveći Božić, slaveći rođenje života u najtamnijoj noći u godini. Iznad svog ovog blata u meni i oko mene stoji to sjećanje i drži me živom. To slavim i to ću slaviti do kraja života i nikakav praznik nije veći od toga-Od života koji svaki dan živim i dijelim s ljudima koji samo čekaju rat da me konačno ubiju…

Izvor: buka

Facebook Comments