TUZLA ZA POČETNIKE: Meša Selimović – Kako je nastao roman „Derviš i smrt“

TUZLA ZA POČETNIKE: Meša Selimović – Kako je nastao roman „Derviš i smrt“


Pratite Kameleon na Facebooku


Krajem 1944. godine, strijeljan je u Tuzli moj najstariji brat, partizan, oficir komande Tuzlanskog vojnog područja, presudom vojnog suda III korpusa. (Imena ne navodim, iako ih, naravno, znam; oni ne znaju, ili se ne sjećaju šta su učinili mome bratu i meni, uvjerio sam se u to nedavno kad mi je jedan od njih pružio ruku a ja nisam prihvatio, i on je začuđeno pitao neke moje prijatelje zašto se to ljutim na njega?)

MEŠA I ŠEFKIJA SELIMOVIĆ

Na afišama izlijepljenim po gradu pisalo je da je Šefkija Selimović osuđen na smrt strijeljanjem zato što je iz magazina GUND-a (Glavne uprave narodnih do-bara) uzeo krevet, ormar, stolicu i još neke sitnice, a tako stroga presuda je donesena, piše na objavi, zato što je okrivljeni iz poznate partizanske porodice. Tako se naša porodična privrženost revoluciji i naša zanesenost okrenula protiv nas i pretvorila nas u žrtve. A taj okrivljeni, moj brat, kome su ustaše odnijeli sve stvari iz stana, očekivao je svoju ženu koja je slučajno ostala živa u koncentracionom logoru, i trebalo je da se vrati u Tuzlu. Kad sam čuo da je Sefkija strijeljan, doživio sam šok. Ležao sam nemoćan da išta shvatim, i neprestano plakao. Nakon nekoliko dana došao mi je šofer UDB-e koji je moga brata odvezao na strijeljanje, i donio mi poruku od mrtvog čovjeka. Šefkija je bio miran pred strijeljanje; rekao je: – pozdravi Mešu, reci mu da sam nevin. Ja sam znao da je nevin, ni sudije nisu tvrdile drukčije. Šofer nije smio da mi kaže gdje je sahranjen, pa ni danas ne znam gdje mu je grob. Taj nevjerovatan, slijepi, maloumni čin bio je prekretnica u životu svih članova moje porodice: svi smo osjetili da su se desile stvari koje nikad nismo mogli očekivati. I nije riječ o smrti nekog od nas, na to smo bili spremni, sedmoro nas je bilo u revoluciji, već o tako užasnoj nepravdi, bez razloga i bez smisla…

… Ovdje moram da zastanem. Pišući prethodne rečenice, bio sam svjestan da nešto skrivam, jer mi je neprijatno i pred samim sobom. Tek kad me Darka upozorila da nije bilo baš sasvim tako (ona zna istinu, ispričao sam joj), nevoljno sam se zaustavio i prisilio se da još jednom u svijesti okrenem film događaja… Da, bio sam šokiran, ništa nisam mogao da shvatim, dan i noć sam proveo bez sna i bez hrane, plačući, ne znajući šta ću od sebe, jer je sve moje dovedeno u pitanje. A sutradan, jedan jedini dan kako sam čuo za bratovljevu pogibiju, pet-šest dana poslije strijeljanja, trebalo je da održim neko predavanje, već ranije najavljeno plakatima. Nisam ga otkazao. Ne znam šta sam i kako sam govorio, ali sam govorio. I eto, baš to pokušavam da zaboravim, da sam htio da govorim, da sam mogao, da sam imao snage da govorim, da se nisam kao čovjek, kao brat pobunio protiv te neprirodne obaveze koju sam sebi nametnuo. Utoliko je moj postupak neshvatljiviji: da je to neko zahtijevao od mene, sve bi bilo jednostavno, kao tablica množenja. Ovako je košmar. Patio sam kao nikad u životu, a pokušavao sam da ostanem u kolotečini koju sam smatrao jedino mogućom, jedino ljudskom. Čak i poslije tog neljudskog čina! Htio sam, valjda, da razdvojim te dvije sfere, privatnu i opštu (kao da je to mogućno!). Možda sam se plašio da raskinem sa sobom onakvim kakvim me je stvorila revolucija, možda me vukla inercija: kako ću raskopati sebe cijelog? Možda sam mislio da nemam prava u tolikim smrtima svoj gubitak uzimati kao razlog da napustim revoluciju koja je postala smisao i suština moga postojanja. Ne mogu ništa određeno da kažem, ali sam možda pokušavao da sebe ranjenog i njega izgubljenog izmirim sa revolucijom koja jede svoju djecu. I eto, pokušao sam da idem istim putem, kao da se nije ništa dogodilo, nisam izašao iz partije, nisam okrenuo leđa svemu što sam bio, ali ništa time nisam riješio, bivalo mi je sve teže, ono predavanje je postala moj a mora, moj užas, i ni do danas se nisam oslobodio mučnog osjećanja na tu čudnu krivicu. Platio sam tu neshvatljivu zaluđenost teškim mukama docnijeg, sve težeg raskola sa sobom bivšim.

Da nisam imao nikakva dodira sa književnošću, takva tragedija bi me navela na misao da nekome, u vidu pisane ispovijesti, saopštim svoju muku. Takva primitivna i uprošćena motivacija želje za pisanjem u krajnjoj liniji je i najprirodnija. Začudo, kod mene je sve bilo mnogo komplikovanije: ukoliko sam više mislio na ubijenog brata (a mislio sam neprestano, čak sam pokušao da pobjegnem od te misli i od mjesta nesreće, i u novembru 1944. godine sam prešao u Beograd), utoliko sam manje nalazio u sebi snage da to iskažem. Čak sam da bih ostao živ i normalan, počeo nasilno da se okrećem drugim sadržajima: prisilio sam se da se, umjesto svome bezizlazu, svojoj dramatičnoj dilemi, okrenem svome nekadašnjem oduševljenju, partizanskom. To je bio moj pojas za spasavanje, sedativ koji me držao da ne tonem, varka kojom sam pokušao da skrenem svoj unutrašnji pogled s ponora koji se stvarao preda mnom. Ili da sam sebi dokažem da moj sudbinski zaokret, da sva moja odanost bez ostatka, da moj bezmjerni zanos, nisu bili obična greška. Plutao sam po olujnom moru svoje moralne pometenosti, grčevito se držeći za razbijene ostatke svojih ranijih oduševljenja. U početku mog pisanja su partizanske teme žrtvovanja za druge. Sigurno nisam slučajno nailazio na takve isusovske teme, vjerovatno sam pokušavao da obogotvorim svoju muku, da joj dam viši smisao: za veliki cilj neophodne su velike žrtve. I svoju sam u to ubrajao. Ali se moja muka nije dala ni odagnati ni olakšati, efekat varke, ni kao lijek za mene ni kao književni rezultat, nije bio naročit, pa sam prestao da pišem.

MEŠA SELIMOVIĆ SA SUPRUGOM I KĆERKAMA

Nakon toga sam zapao u druge krize i nevolje, pa sam se ponovo prihvatio pisanja, pokušavajući da izmucam temu o ubijenom bratu, na žalost slabo i anemično: bio sam suviše blizu događaja, još opijen njegovom vrelinom, bez psihološke i emotivne distance, i sve je ispalo suviše privatno, suviše pamfletski, divlja tužaljka koja se samo mene ticala. Tada sam uvidio i to da sam nezreo i zanatski nesposoban da iskažem tako složenu materiju, nesagledivu i neuhvatljivu za moje diletantske mogućnosti. Zato sam, s upornošću za koju nisam znao da postoji u meni, počeo da se pripremam da jednom, kad bilo u životu uradim taj posao koji je sve više postajao moja opsesija. Ostavivši vremenu da neprestano premotava kanuru samog događaja, prvo sam se uhvatio ukoštac s jezikom, jer mi je bilo jasno da je u mojim prvim radovima upravo jezik najslabija tačka. To je isto kao kad slikar ne bi imao smisla za boje. Vidio sam da se jezik ne da, ostaje krut i nesavitljiv, nepodoban za nijanse koje su mi izgledale značajnije od cjelovitih blokova. Godinama sam se borio za prilagođivanje izraza, posebno u nastojanju da iskažem složeniju misao i osjećanje, za sublimniji jezik, koji bi, bar donekle, bio u stanju da obilježi splet ponornih oluja i dilema, i teško uhvatljive dubine i žestinu emocionalnih eksplozija. Kod naših savremenih pisaca nisam u potpunosti nalazio ono što sam tražio. Mada prilično razvijen, jezik naše današnje književnosti je ili artificijelan, neživotan, apstraktan, prilagođen za izražavanje bizarnih stanja i za izražajni egzibicionizam (nadrealisti); ili suviše konkretan, pogodan za izražavanje vanjskih pojavnih oblika, čak i na veoma plastičan način, ali bez sposobnosti poniranja u dublje slojeve života i ljudske psihe (realisti) ili vrlo rafinovan, probran, savitljiv, barokno razuđen, bogat, pa ipak sav na površini, nepogodan za dramatične situacije a pogotovu za dijabolična stanja koja su se meni sve češće javljala kao doživljaj (Crnjanski) ili snažan, silovit, ekrazitne snage, jezik-usov, jezik-bujica, bojovni jezik koji raznosi protivnika, maksimalno izražajan u negaciji, ali suviše retoričan i knjiški, nepodoban za misaone finese, za sadržajnu i misaonu dubinu (Krleža); ili miran, staložen, prodoran, iznijansiran, izbalansiran jezik, pogodan za opisivanje svakog mraka i čuda u čovjeku, pa ipak suviše miran, gotovo hladan za bure i nemire kakvi su se meni ukazivali, i trebalo je biti pisac najvećeg formata pa iz tog jezika izvući takva sazvučja i njime postići takvu snagu kao što uspijeva Andrić.