LOV – UBISTVO IZ ZADOVOLJSTVA: Zašto neko sebi uzima pravo da određuje ko će živjeti a ko ne?

LOV – UBISTVO IZ ZADOVOLJSTVA: Zašto neko sebi uzima pravo da određuje ko će živjeti a ko ne?

@Vedran J

Pratite Kameleon na Facebooku


Čovjek je najveće zlo koje hoda ovom planetom i ubija iz zadovoljstva.

Ne mogu ostati ravnodušna bolesnoj svakodnevnoj potrebi ubijanju svega što nas okružuje. Ne mogu u svoju glavu naziv LOV svrstati u kategoriju SPORT.  Za mene je sport nadmetanje istih i ostvarenje pojedinačnih ili zajedničkih vrijednosti u cilju razvoja duhovnog i fizickog kvaliteta života.

Obzirom da je mit o lovcu kao zaštitniku prirode odavno opovrgnut i da nam je jasno da je priroda sposobna za samoregulaciju , pitam se zašto lovačka zvjerstva još uvijek se nalaze u kategoriji sporta i ko uopće to odobrava.

Kako i koga spašavaju lovci ubijanjem?

Zar je u ubijanju spas?

Spas od čega?

Ta lovačka propaganda o njihovoj zaštiti stanovništva kosi se sa zdravorazumskim razmišljanjem.  Njihovo „pravo“ na kontrolu životinja dovelo je skoro do nestanka medvjeda, srna, jelena, vepra, divljih koza,velikog broja ptica i mnogih drugih stanovnika šuma naših okolina.

Sva ta divna bića koja su sastavni dio prirode imaju svijest. Sva ona isto kao i mi osjećaju i bol i tugu i radost i vrlo su inteligentne. Pa pitam se onda, zašto neko sebi uzima pravo da određuje ko će živjeti a ko ne?

Ali odgovor je vrlo jasan. Laž je da je lovac zamjena za velike zvijeri. Laž je da on spriječava stanovništvo od šteta i kojekakvih epidemija. Lažno je njegovo predstavljanje kao zaštitnika prirode.

Istina je da oni svoj sport zvani LOV uprašnjavaju jer im pruža zadovoljstvo. Jedan od primjera koji potkrepljuje ovu istinu lako možemo naći u knjizi strastvenog lovca i advokata dr. Florijana Aschea „Lov, seks i jedenje Životinja.“ Užitak u arhaičnom, gdje on jasno kaže da je lovački nagon istovjetan kao i spolni  i izuzetno važan za mentalno zdravlje.

Kako god jasno je da je lov dozvola za ubijanjem, da lovci žele ubijati, da lov bez ubistva ne postoji. Da su njihova ubistva često praćena sa radošću i predanosti,veseljem i avanturom. Oni love sa posebnom strašću , oni ubijaju sa tom istom strašću i stvaraju svoje divno zadovoljstvo prepuno adrenalina.

Lovci ne idu u lov da bi doživjeli prirodu i upoznali stanovnike šume. Niti da bi spasili poljoprivredne usjeve od divljih svinja, još manje kao zaštitnici nas stanovnika od bolesti koju mogu mada neće prenijeti životine. Oni ne čuvaju prirodu , oni jednostavno ubijaju iz zadovoljstva i javno se hvale svoji zločinačkim uspjesima fotografisanjem pored plijena, pored tih divnih svjesnih bića.

Zašto sam sve ovo napisala vjerovatno se pitate. Jer nisam mogla ostati ravnodušna na svakodnevne postove lovačkih udruženja preplavljene slikama ubijene divljači. Ne mogu ostati ravnodušna bodrenjem kolega i slavljem nad plijenom srndaća , laneta, vuka, lisice, medvjeda, vepra.

 Mislim da bi me ista sudbina zadesila kao i ova stvorenja, jer ko može ubiti životinju neće imati ni problem ubiti čovjeka. Ko ima oružje u ruci pucat će. Sport sa puškom za mene ne može biti sport.

Piše: Fajront emocije 

Povezani postovi