Razo, opraštam ti i ako lažeš!

Razo, opraštam ti i ako lažeš!

@Vedran M

Pratite Kameleon na Facebooku


Sjećam se dobro septembra 2003. godine kada sam kao djevojčica zaljubljena u košarkašku loptu i sve što ima veze s tim sportom, bila na svojim prvim pripremama pred novu sezonu.

Piše: Damira Ibranović

Za nas par, klinki, našlo se mjesta u hotelu Zlača, skupa s prvim timom, koji je tada dosta dobro kotirao u A ligi BiH za žene. Izašle smo iz sale restorana, nakon večere, a u baru je sjedila jedna velika žena u pratnji mnogo nižeg muškarca. Svega nekoliko sekundi nam je trebalo da skontamo da ta žena nije samo rastom velika, nego da je u nju stalo sve ono o čemu smo sve mi sanjale.

Tad sam pri put vidjela Razu Mujanović.

Nemam fotku, jer tada nije bilo pametnih telefona. Imam autogram u staroj svesci i jasnu sliku u glavi – nas petnaestak okupljenih oko nje i njeno nasmijano lice. Imala je lijepu riječ za svaku od nas koje smo buljile u nju kao da je nadnaravna. Tada sam shvatila koliko su prave, velike zvijezde veliki ljudi. Iako je moj život otišao u suprotnom smjeru od košarkaškog terena, nastavila sam da se divim veličinama koje je taj sport dao na našim prostorima.

Drugi put sam vidjela Razu na reprezentativnoj utakmici u Sarajevu kada su mnogi bili skeptični i u fazonu „Šta hoće ona još uvijek na terenu, zakoračila je u četrdesete? Nek’ pusti djecu da igraju!“ Srce mi je bilo ogromno što im je svima začepila usta brojem postignutih poena i skokova.

Njoj je srce sigurno bilo još veće kada su je šamarali razno raznim komentarima s tribina i „klupe za rezervne igrače“ tokom čitave karijere, a ona bivala sve bolja i bolja iz sezone u sezonu. Kako i sama kaže, “takve je kažnjavala koševima”.

A vlasti u ovoj državi, kao i Košarkaški savez, ona je ošamarila ulaskom u Kuću slavnih. Da imaju imalo ljudskosti u sebi, ovaj šamar trebao im je glave okrenuti za 360 stepeni. Umjesto da joj država omogući da živi „k'o bubreg u loju“, da izmisli ako ne postoji i dodijeli joj nekakvu titulu sportskog nacionalnog heroja, iz Predsjedništva se diče bijednim prijemom koji su, aman zaman, priredili nakon što su ih mediji javno linčovali, a bivši sekretar Saveza je optužuje da laže!

Evo ja joj opraštam ako laže da su joj tražili 100 000 KM za mjesto u Košarkaškom savezu ove trule države. Može joj se! Sve što poželi! Zadužila nas je! Ona je najbolja sportistkinja koju je ovu zemlja ikada imala! Živa legenda! Malo li je?!

Ni za vijek vjekova se ne bi moglo desiti Jordanu da u svojoj zemlji bude na birou 9 godina. Ali Razi, koju je struka proglasila uspješnom koliko i Jordana – itekako može! Svijet joj je odao počast, a mi smo joj dali mjesto na birou, epitet lažljivice i bijedni prijem u Predsjedništvu.

Ko da je krivi ako je tražila da joj plate za sav posao koji je uradila za ovu državu umjesto političara? Zar uopšte treba da traži da joj „plate“ što radi njihov posao?! Zahvaljujući njoj i ljudima koji poput nje rade svoj posao najbolje što umiju i nastupaju širom svijeta pod plavo-žutom zastavom, ljudi širom istog tog svijeta više ne pitaju „Je l’ kod nih još rat?“ i „Imaju li šta da jedu ti Bosanci i Hercegovci“, nego osjećaju poštovanje prema onih 7 plus 2 puta po pola zvjezdice i žutom trokutu na plavoj podlozi. Da smo čekali vas foteljaše, u svijetu bi se i dalje pitali je li BiH u Africi!

Zbog Raze i sličnih njoj: Ajle, Džeke, Džumija, klinaca koji razvaljuju na matematičkim olimpijadama… „prođu me trnci“ kad čujem himnu za koju se ovi gore, nisu mogli dogovoriti ni kojih par stihova da pjevamo dok držimo desnu ruku na lijevoj strani grudi!

Zato Razo, hvala ti što si mnogo veći čovjek i mnogo veća sportistkinja, nego li si narasla!  A ti državo, zvanična Bosna i Hercegovino, plati tim ljudima što rade tvoj posao i zbog kojih se svijet klanja našoj zastavi! Neće oni mnogo – hoće dostojanstvo i poneku avionsku kartu da otputuju na velika svjetska takmičenja!