OPET SE PITAM: Majku mu, gdje se sreće taj SUĐENI?

OPET SE PITAM: Majku mu, gdje se sreće taj SUĐENI?


Pratite Kameleon na Facebooku


Opet sam se našla ispred onog zida – kad sa svih strana, više ne skrivajući ogorčenost zbog mog solo života, pitaju: Kad ćeš više, znaš li ti koliko ti je godina?

Piše: Belma Krajišnik

Koga više briga, bolan, bolan?

Nešto danima razmišljam, što ljudima treba da zabadaju nos u tuđe živote? Zapravo, to mi nikada nije bilo jasno, samo vjerovatno nisam pretjerano obraćala pažnju na dušebrižnike koji su se sad već počeli redati kao u koloni za rodni list u matičnom uredu.

Kaže mi, prije nekoliko dana, jedna teta: Budeš li ti bona nekad kući, samo nekud skitaš?, pa me onda, onako se osvrćući oko sebe, tiho, ko da će mi otkriti da je komšinica Ševala prevarila Suada s komšijom Mehom upita: Ima l’ kakav u kafani makar, vodaš li šta?

Vodam li? Jesi li ozbiljna? Već sam mislila da sam oglušila na to.

U mom komšiluku, većina se mojih vršnjakinja udala, a uveliko idu i na roditeljske sastanke. Šta ćeš, valjda to tako ide: završiš školu, postaviš takve prioritete, naiđe ti suđeni i eto ga.

A-ha, suđeni. Kad smo kod suđenog – gdje se takav pronalazi? I, može li se pronaći ili treba da soliram nekoliko decenija, pa da se sretnemo negdje u marketu, dok budemo vagali paradajz? Zamišljam odmah scenu, samouvjereni solo stav i nas dvoje kako, sudbinski, hvatamo, eto, baš za isti paradajz.

Pamtim ja dobre i loše ljubavne dane. Sa svojih dvadesetšest, imala sam, ljubavi, simpatije, leptiriće u stomaku i nije da nisam maštala o šetanju kroz grad pod ruku, guranju kolica, šišanju na kratko čim se porodim, spremanju ručka s djetetom u naručju i svoj toj idili.

Mislim da ću vječno pamtiti jedan momenat kada sam, kao prava, zacrtala da će jedan biti moj. Bilo je očito da on nije onaj suđeni, ali način na koji su nam se sreli pogledi – bio mi je ohrabrenje da se usudim zamisliti se makar na kratko u njegovom naručju. Tako sam si jedno veče rekla: Ja to mogu, nego šta!, dotjerala nekoliko detalja na sebi, udahnula duboko i krenula na mjesto gdje sam znala da ću ga sresti.

Čim sam kročila na tlo tog mjesta, on je već za nekoliko trenutaka bio pored mene s kratkim: Dobro veče!

Ostalo je historija. Povremeno je nemir, nesanica, upitnik iznad glave i ono vječno pitanje: Što mi, ba, to treba?

Ali, to je i nevažno.

Razmišljala sam i mućnula glavom, ponovo. Stala pred ogledalo i obavila „redovni“ razgovor sama sa sobom.

Opsovala komšiluku sve što sam mogla prevaliti preko jezika, sjetila sam se i familiji koječega, prošetala brzinski po prošlim ljubavima, izvagala lijepo i ružno i možda po prvi put u životu : stavila sebi sebe kao prioritet!

Neka ide život. Neka i tih kafana, druženja, dobrih prijatelja, novih poznanstava, pisanja životnih priča, redanja uspjeha, ali i neuspjeha. Neka i kvalitetnog smijeha, dušebrižnika, zabrinutog komšiluka i familije.

Godine su pred nama. Paradajz u marketu neće da struhne, a, ko zna, možda je suđen neko s kim ću u isto vrijeme posegnuti za istom čašom u kafani.

Pa, nek’ mi se komšinica i dalje sikira. Ko je šiša!