AMIR ŠEČIĆ: Dijete, s godinama mladića, a dušom heroja!

AMIR ŠEČIĆ: Dijete, s godinama mladića, a dušom heroja!


Pratite Kameleon na Facebooku


Rijetko me stvari, dešavanja, sudbine, teške ili lake životne priče, ostavljaju bez teksta. Pričala sam jučer s njim, ne znajući apsolutno niti jedan podatak o njegovoj sudbini i prvi put sam osjetila onaj kamen na duši.

Piše: Belma Krajišnik

To, zapravo, nije bio kamen. Bio je planina. Toliko teška da sam u nekoliko navrata imala osjećaj da ću pred njim da pokleknem i da isplačem sve suze koje sam ikad čuvala. Od svojih problema, svojih propalih ljubavi, bolova, progutanih knedla – sve muke mogla sam istresti pred njim.

I, niti jedna moja muka ne bi mogla nadmašiti njegove bolove.

Rođen je prije dvadesetdvije godine. Svog djetinjstva se sjeća, ali, ne kao većina nas. Po veselju, po spletkama koje je pravio roditeljima, po mnogim članovima uže i šire porodice. Ne sjeća se po familijarnim okupljanjima, slavljenju rođendana kada bi mama napravila tortu. Imao je samo tri dana kada ga je majka te 1995. godine ostavila u Dom za djecu bez roditeljskog staranja.

Malo biće željno majčinog zagrljaja, trenutaka kada bi trebao biti okružen, mažen i pažen, tada je ostao SAM.

Zapravo, ostao je okružen malim anđelima koji su zajedno sa njim od tog trenutka krenuli graditi svoje živote, ne znajući s kakvim će se vjetrenjačama susretati.

Tri godine nakon što je ugledao svjetlo dana, ugledao je i svoju majku. Pričao mi je o njoj i sklanjao pogled koji me do tada probadao.

Kaže: Tog dana, došla je da me vidi. Ja, dijete od tri godine, vidio sam bijelo ispred sebe, neku maglu. Bio sam mali da bih bio svjestan ko je to. Sedam godina poslije, došla je ponovo. Tada mi se slika očistila. Jasno sam vidio ženu, ali … to, jednostavno, nije to. Nikada je poslije toga nisam sreo.. A, i ne želim..

Amirov otac život je izgubio u Srebrenici, te godine kada je njegovo malo biće došlo na svijet. Dvadesetdvije godine od očeve smrti i isto toliko godina nakon njegovog rođenja, stasao je u predivnog mladića.

Naizgled je jak, čvrst, stamen i kaže, čini mu se, otporan na metke, a tako je emotivan, salomljiv i osjećajan da sam sve vrijeme pomišljala da želim da taj razgovor traje satima, a istovremeno sam se plašila da će srce da mi na nos izađe.

Kada u očima jednog mladića vidite toliko životnog iskustva, borbe, toliko snage i samostalno prehodanih koraka, poželite si opaliti najjači šamar. Pomislite da ste zrno pijeska, balavče i razmaženo dijete kojem uvijek fali ‘ono nešto’. A, zapravo, imate sve.

Ima i on.

Ima ogromno srce, čistu dušu, želju za životom, neizmjernu ljubav i pune ruke onog što mu život donosi. Donosi mu i knjigu o njemu. Stranice koje ćete čitati po nekoliko puta, brišući suze, razmišljajući o njemu, stvaranju slika i sa željom da ga jako stegnete i da mu se naklonite do poda uz pregršt čestitki za pobjedu u herojskom životnom meču.

Knjiga “Teško da sam bio dijete” u tančine će vam opisati jednog malog heroja, mladića koji će savladati sve nedaće, nastaviti pobjeđivati, stvarati sjajne životne priče, s osmijehom rješavati probleme i iz svake začkoljice izaći s krunom na glavi.

U bliskoj budućnosti, ugledaće svjetlo dana, probuditi vam najdublje emocije, izmamiti buru misli, natjerati vas da vam se danima mota po glavi. Oslikaćete si lik pobjednika, protkati ga nitima ljubavi i razbiti sve predrasude.

Amir Šečić jeste pobjednik, s očima djeteta, godinama mladića, a dušom istinskog, malog heroja.