ŠTA ČEKAŠ, ŠTO SE NE UDAJEŠ? Majko, gdje je pobjeglo moje djetinjstvo?

ŠTA ČEKAŠ, ŠTO SE NE UDAJEŠ? Majko, gdje je pobjeglo moje djetinjstvo?


Pratite Kameleon na Facebooku


Dugo već po glavi prebirem ovu temu. Hiljade mi pitanja pada na pamet. Hiljade misli i, nekako, poljuljanih osjećaja.

Kada dođe pravi trenutak za shvatiti da odrastamo i da nas stižu godine? Smiješno je, zar ne? Smiješno da neko sa dvadesetšest misli – hej, pa ja starim!

Ne znam, sjedila sam i razmišljala o svom djetinjstvu. O svom i o djetinjstvu mnogih oko mene.

Mislila sam o razdraganosti, veselju, svakodnevnom životu po principu „udri brigu na veselje“. Mislila sam o danima kada sam, uzevši od roditelja poneku marku, mogla provesti po cijeli dan trčeći oko zgrade, unoseći nastavnici Almasi drva s Vildanom, Sančom, Ajnom, Mirzom, Almom, Benjom, Berinom, Anelom. Radovale su nas i najmanje stvari. Sva djeca iz komšiluka u Slađinom novom autu u koje može stati troje odraslih. Zajedničke rođendanske šampite i Ajnina urnebesna narudžba bureka umjesto kolača. Radovalo nas kad teta Mirjana skupi cijeli komšiluk, kupi najveću lubenicu koja postoji i kad svi, bez truna opterećenosti, uživamo ne gledajući na sat.

Mi u to vrijeme nismo mislili o godinama, nisu nam padale na pamet stvari koje će nas sustizati u životu, a sada, kad postajemo zreliji, shvatamo da naši roditelji tad možda i nisu bili neopterećeni. Možda su njih tad mučila pitanja koja muče mene sada.

Ko zna!

Ovih dana mnogo ronim po uspomenama, rovim po sjećanjima, ulazim si duboko u kosti. One, koje me povremeno zabole. Rovim po dalekim putevima, prehodanim stazama i vjetrovima koji su nam nekad milovali lice.

Mislim o toplijim ljetima, posebnom mirisu proljeća i jasno osjetim težinu ruksaka iz prvog razreda, kada nisam gledala na raspored, nego ponosno trpala sve knjige u njega i u narandžastim tregericama pošla u školsku klupu.

Mislim o prvoj ljubavi i upaljaču kojim sam ugrijala iglu da bih bušila rupu na igračkici kako bih provukla konac kroz nju i poklonila mu kao lančić. O krađi jabuka, trešanja, o zajedničkim izletima i kupanju u rijekama, o probušenom čepu na flaši koja je takva mijenjala najskuplje puške na vodu.

Jer, o puškama nismo ni htjeli pomišljati.

Sad pomišljam o današnjici, o budućnosti. O vremenu kada mi je u mislima zavežljaj, ali ne ljubavnih pisama, nego računa koje trčim platiti nakon što završim posao. O ručku, zdravoj ishrani, o dovoljno sna. O pitanju „Šta ti čekaš, sve ti se drugarice iz škole udale i rodile djecu?“, o propalim vezama i nekim čežnjama. Mislim o pravilnom raspoređivanju novca, trčanju u kupovinu po brašno, ulje, šećer, so. Paljenju mašine, obojenim majicama kad pogriješim program na mašini. O začepljenim odvodima, gumenim rukavicama i pročepljivanju istih.  O kišom isprljanim prozorima, o gostima, sijelima odraslih, ozbiljnim temama, o odrastanju.

Možda sam sebična, djetinjasta, nerealna, možda živim s glavom u pijesku, ne shvatam poentu života, ali shvatam da bi dosta nas najradije vječno bilo razdragano dijete s mislima koje nosi vjetar, koje ne mora misliti ni o čemu, koje ne voli ozbiljne teme i odrastanje.

A, godine prolaze. Nepovratno. Surovo brzo.

Vidim to i osjetim u svakom majčinom uzdahu, bolovima u nogama i svakoj i najmanjoj bori na njenom, za mene, vječno mladom i najljepšem licu.

Pomalo me sve to brine.

Majko, šta nam to donosi sutra i gdje je nestalo moje djetinjstvo?

Povezani postovi