DEDA ĐOLE, DOĐI NAM OPET: Nije važno koliko nisi bio, važno je da si se vratio!

DEDA ĐOLE, DOĐI NAM OPET: Nije važno koliko nisi bio, važno je da si se vratio!


Pratite Kameleon na Facebooku


Kažu mi sinoć da je red da moja priča o Njemu dobije nastavak. Red je napisati poneku o svemu što je probudio u meni.

Sjela sam još sinoć i gledala u laptop. Gledala baš onako kako sam sinoć veći dio koncerta gledala u daljinu i razmišljala. Nadolazile su mi slike, nadolazili su mi ljudi, budile se najdublje emocije.

Piše: Belma Krajišnik

******

Povukla sam sinoć Josipu za ruku i potrčale smo tik do ograde onog trenutka kad sam osjetila da dolazi. Tamo je pored bine, okružen nekolicinom ljudi, došao on. Sijedi čovjek s kačketom na glavi donio je u džepovima pregršt ljubavi. Snova, maštanja, nostalgije, suza. Kao da je, kročeći na binu, svu tu ljubav prosuo po nama.

Deda Đole je izašao na binu zajedno sa svojim bendom. Nije on jedan od onih koji izađu onda  kada bend već uveliko prelistava note po glavi i svira iščekujući zvijezdu večeri.

Izašao je i pozdravio Tuzlu u kojoj nije bio punoljetstvo. Tuzlu koja ga je svom silom sinoć zagrlila.

Na prvu riječ, prvi pogled ka svima nama koji smo ga toliko čekali, navrle su mi suze.

Zagrizla sam usne, prigrila Nerinu, koja je samo prešutila, udahnula duboko i pokazala mi naježene ruke.

Pjesma za pjesmom, suza po suza, emocija, smijeh, sjećanje.

U nekim trenucima, uhvatila sam se da, kao da nisam tu. Kao da sam usnula taj koncert i kao da će me neko probuditi i reći: Hajde, kasniš na posao!, a da ću ja udahnuti duboko kao onog trenutka kada je sinoć rekao: Rekli su mi da je došla iz provincije ..

Previrući tada po mojim pričama, mojim trenucima, neispisanim riječima, neotpjevanima pjesmama, nedovršenim rečenicama, nesretnim ljubavima, odsviranim Dedininim pričama, preplakanim noćima, osvrnula se i pomislila:

O, Bože, nisam jedina. Mnogo je još tu onih Provincijalki.

A, to se vidjelo. Vidjelo se po stisnutim očima, visoko podignutim glavama, tihom šaputanju svakog, dobro urezanog stiha i prećutanog: “Pa, dobro”, rekla je i devojka nešto kasnije.. 

Vidjelo se sinoć zajedništvo. Vidjelo se da među nama nema granica, da smo svi, nas više od desethiljada na jednom mjestu zbog ljubavi. Zbog priča o Njemu koje su nam pričali stari, zbog D-mola, zbog Nevernika, zbog onih koji su se u međuvremenu rodili, zbog Virovitice, Novog Sada, Banja Luke, Mostara. Zbog Bunforda Gabora, Nikše Bratoša.

Zbog Deda Đoleta.

Nema se tu šta dodati. Sve je na svom mjestu. Emocije će nas nositi na svojim krilima dugo nakon ovog koncerta. Preslušavaćemo snimke koje smo zabilježili, pustićemo poneku suzu, zviždukati na kriznim dijelovima, maštati, voljeti još jače, sanjati o dalekim ljubavima, željeti ljubav kao što je Oljina i Dedina i …

Čekati..

Čekati neki novi susret, neka nova četiri sata, neko novo: „Dobro veče Tuzlo!“

Deda, hvala ti za sve. Nije bitno koliko nisi bio, bitno je da si nam se vratio!

Povezani postovi