POŠTENO GOVOREĆI: Muzička škola “Čestimir Dušek”

POŠTENO GOVOREĆI: Muzička škola “Čestimir Dušek”


Pratite Kameleon na Facebooku


U sedmici u kojoj se pominjala “idila” u Bijeloj kući povezana uz prvu damu svijeta, u sedmici u kojoj je Nadal osvojio svoj deseti, jubilarni Roland Garos, a bh.zvaničnici ozvaničili da je nestalo osam milijardi kaemova za ceste, u sedmici u kojoj su se glasno pjevale i ustaške pjesme na Thompsonovom koncertu u Mostaru, u Tuzli smo saznali jednu lijepu vijest.

Kako vapimo za njima. Rijetke su. U ovom ružnom vremenu ljudskog beščašća I beznađa.  Sjećam se svih svojih urednika, a poslije je to i meni prešlo u naviku kada sam  novinarima govorila – dajte mi jednu lijepu vijest!!

E, ta lijepa vijest vezana je uz jedno ime koje je obilježilo muzički život Tuzle. I oni koji je nisu voljeli, znate onu muziku što zovemo  je “ozbiljna” (?) zavoljeli su je uz tog čovjeka. Čestimira Mirka Dušeka. Vlada Tuzlanskog kantona i Ministarstvo obrazovanja odlučili su da Srednju muzičku školu, sa nestalnom adresom, nazovu prema muzičkom velikanu grada Čestimiru Mirku Dušeku.

Samo pominjanje imena profesora Dušeka budi sjećanja na barda, kojemu Tuzla ima da zahvali što je osnovana i Osnovna, i Srednja muzička škola i Muzička akademija, koja je ovdje postojala sve dok Sarajlije nisu “odlučile” da je to malo previše za ovdašnji Univerzitet.

Iz bogate biografije profesora Dušeka izdvajam onaj ključni moment kada je davne 1952.godine krenuo, kao prvi Bosanac i Tuzlak, na visoke muzičke škole u Beogradu priklješten između očevog ultimatuma i želja koji mladi ljudi te dobi imaju – čime se baviti u životu. Nije krenuo očevim stopama vrsnog slastičara, nego se opredijelio za muziku još tada shvatajući, da su sva očeva nastojanja da ga još od malih nogu usmjeri prema muzici uz učenje sviranja na violini i klaviru, bili put kojim treba krenuti. Na svoju, ali i sreću nas Tuzlaka prevagula je ljubav prema muzici. Po povratku u Tuzlu osim što je osnovao muzičke škole postao je i dirigent Gradskog simfonijskog orkestra 1957.godine. Iste godine osniva i prvi Big Bend sastavljen od svirača amatera.

Na Praškom konzervatoriju, 1966.godine završava specijalizaciju iz oblasti dirigovanja. Razlika u jezicima nije mu predstavljala problem, jer je rođenjem bio Čeh. Imao je mnogo ponuda iz raznih zemalja svijeta za brže napredovanje u karijeri, ali nije htio napustiti Tuzlu. Nije se htio stalno zaposliti ni na Sarajevskoj muzičkoj akademiji, nego je kao profesor putovao 16 godina na predavanje iz Tuzle i nazad, sve dok njegovom zaslugom u Tuzli nije osnovan odsjek Muzičke akademije, gdje je dovodio vrhunske predavače sa Praškog konzervatorija i  Lenjingrada.

Bogatoj  muzičkoj biografiji profesora Dušeka treba posebno dodati i rad sa mješovitim horovima. Hor Srednje škole, bio najbolji u Jugoslaviji. Komponovao je i muziku za teatar  i više od  stotinu  harmonizacija za mješovite, ženske i dječije horove, kao i instrumentacije za simfonijske, tamburaške i orkestre harmonika. Medalje, priznjanja, diploma sa raznih takmičenja priča su za sebe.

Ni odlaskom u penziju nije prestao s radom. 1991.godine izdaje zbornik sakralnih kompozicija, te prvi Bosanskohercegovački muzički riječnik. Riječ je o opsežnom muzičkom riječniku koji je potreban svim muzičkim ustanovama…

Nakon ovih redova shvatamo da je ovo samo djelić jednog plodotvornog rada čovjeka kakav je bio naš Tuzlak Čestimir Mirko Dušek. Nemoguće je sve nabrojati, čak i da pišete knjigu. Meni lično ostao je upamćen po nizu muzičkih manifestacija u gradu, predanom pedagoškom radu posebno s mladima.

Sjećam se da smo jedno vrijeme bili susjedi na Slatini. Dijelio nas je ulaz. Sin moje prve komšinice pohašao je Osnovnu muzičku školu, odsjek klavira. Znate kako to već ide… duge vježbe, sviranje. I dok smo jednog dana ja i njegova majka slušale našeg Zlatka kako svira u jednom trenutku u stan je uletio Mirko i bez riječi odsvirao ispravno ono što je danima dječak pogrešno svirao. Rekao je: Nisam mogao više da slušam (sprat više) i došao sam to da popravim, dok još nije kasno.

Sa tom istom preciznošću odnosio se prema svim svojim đacima, studentima i radnim kolegama. Većina nas zna da je to uistinu rijetkost.

Danas nakon nekoliko godina od njegove smrti sve je to nagrađeno. Oni kojima je posvetio svoj životni vijek danas mogu s ponosom reći da žive i rade u školi koja nosi ime prema muzičkom velikanu ovog grada. Potvrdio je to i ministar u Vladi TK Zlatan Muratović na svečanosti povodom 60 godina postojanja Muzičke škole koju je osnovao sam Dušek, da je ona sada zvanično i nazvana po njemu:

„To je čovjek koji je ostavio neizbrisiv trag kada je u pitanju kultura, a posebno muzička kultura za koju je najviše dao. Stoga, po svim referencama, profesor Dušek je zaslužio da se škola nosi njegovo ime. Vlada Tuzlanskog kantona, uvažavajući rad profesora Dušeka, donijela je odluku da ova škola od sada s ponosom nosi njegovo ime.”

Profesor Dušek je zasigurno najpoznatiji Tuzlak češkog porijekla, koji je cijeli život promovisao i širio kulturu svog naroda u sredinama u kojima je stvarao i djelovao. Ovi redovi posvećeni su upravo tome. I to je samo mali djelić da se odužimo čovjeku koji je nesebično davao sebe i nama i gradu.

Piše: Biljana Skoković-Tomić