Tuzlak Amir Tobudić nadljudskim naporima završio triatlon u Kotoru: Moj san se ostvario (FOTO)

Tuzlak Amir Tobudić nadljudskim naporima završio triatlon u Kotoru: Moj san se ostvario (FOTO)


Pratite Kameleon na Facebooku


Proteklog vikenda, tačnije 14.05.2017. godine u Kotoru je održana triatlon trka Ocean Lava Montenegro 70,3 (Half IronMan), koja uključuje 1,9 km plivanja, 90 km bicikla i 21,1 km trčanja. Učešće na takmičenju uzeo je i uspješno završio jedan od osnivača, prvi predsjednik i počasni član ARK Rekreativci Tuzla, Amir Tobudić.

Amiru je za ovaj hvale vrijedan podvig trebalo ukupno 6 h i 55 minuta i kako nam je rekao vrijeme nije bilo imperativ, nego je glavni cilj bio da se završi ono što je planirao dugo vremena i za što se spremao od decembra prošle godine. Epilog je da se nezaboravno iskustvo koje je doživio na ovom takmičenju ne može porediti ni sa jednom od brojnih trka koje je ubilježio do sada. U nastavku pročitajte kako je to sve izgledalo iz Amirovog ugla:

“Iako samo imao najboljeg mentora, našeg Mladena Nedića, koji mi je sve ispričao i rekao šta me čeka, nikada se ne možete spremiti 100% na ono što vas čeka. Tako je vjerovatno i bolje da, sami prođete kroz pakao i nazad do cilja, te da onda uživate u pobjedi samog sebe. Ovdje nije pitanje pobjeđivanja ili gubljenja, ovdje je pitanje strasti i izazova, da li to imate u sebi, da li ste živi da se usudite da sanjate nešto više od onoga što svi imamo u našim konfornim zonama, te da se izađe iz istih. Ja sam sanjao i evo san mi se ostvario,  i sanjaću i dalje.

Start, ulazim u vodu koja ključa, oko mene tuđe noge, ruke, svi plivaju kao sumanuti, pokušavam se obuzdati i uhvatiti svoj ritam o kojem mi je toliko pričao Mladen. Teško mi ide, kroz glavu kao raketa dolazi najgora misao ODUSTANI, IZAĐI IZ VODE, GDJE IDEŠ!?

Polako hvatam dah, kontrolišem svoje misli, tijelo, sebe, idem dalje, metar po metar, plivam, dišem, odmaram, a pored mene ogroman brod stoji, kruzer na kome stoje ljudi, mašu nam, navijaju, bodre nas. Idem dalje novi cilj, do sljedeće bove i tako ponovo ukrug, još 2 kruga. Usput sam skrenuo sa prave putanje, jer u vodi se vrlo lako gubi orijentacija i sve što vježbaš u idealnim uslovima bazena kada uđeš u otvorenu vodu pada u vodu, kakav simbolika zar ne, sve pada u vodu.

Ne gledam na sat, znam da sam tu blizu. Prilazim na 200m od cilja, glasno bodrenje i muzika super ekipe i dragih ljudi na obali. Ubrzavam i pokušavam izaći iz vode, padam ponovo u vodu, jer noge ne osjećam, kao da sam ih usput izgubio. Pomažu mi da stanem na noge. Uspio sam, polako hodam ka tranzicijskoj zoni gdje se polako, al baš polako skidam i uzimam opremu za sljedećih 90km. Tu me čeka moj vjerni drug Shiv, moje biciklo. Napuštam zonu i odmah desno me čeka brdo koje trebam odmah da savladam, noge se polako vraćaju na staro. 

Uzimam gel, jedem komad najbolje okrepe na svijetu, gurabija od kiselog pekmeza koju je spremila majka Nezira, od mog brata Mičija. 

Vozim 90km najljepšom stazom kojom sa ikada vozio, uz more i planine.  Dobro mi ide, 6 uspona koji nikome nisu prijali, ali sve ide dobro, možda i previse dobro. Već mi se misli malo po malo bacaju na vrijeme, kada i koliko će mi trebati da prođem kroz cilj gdje me čekaju moji najdraži, moja supruga Selma i moja dva cara Omar i Arun, kojima posvećujem ovaj svoj poduhvat.

Super ekipa usput, okrepe, ljudi, navijači, sve je bilo vrhunski, ja za bolje ne znam. Završavam biciklo 90km, ponovo dolazim u tranzicijsku zonu, ostavljam Shiv.a, zahvaljujem mu na super vožnji koju smo prošli skupa. Drugi puta ćemo brže sigurno. Uzimam opremu za trčanje i od tog momenta kreće utrka, još samo 21,1km.

Trči se uz more, prekrasna obala, ljudi koji navijaju i okrepe svakih 1,2 km. Svega ima usput, fokusiran sam, imam osjećaj da mogu sve, trčim ujednačeno dobrim tempom. Usput sam dao peticu svakom djejetu koje sam sreo. Djeca zrače energijom, njihov iskreni osmjeh me je dodatno napunio.

Idem dalje, gledam gdje su moji najdraži, nema ih, čekaju me na cilju siguran sam i jedva čekam da ih vidim i zagrlim. Emocije me doslovno prekrivaju. Na stazi srećem svoje drage prijatelje Jelu, Ziju, Demira, Nikolu, Darija i Ismira, trče skupa. Još malo i moji su, stići ću ih siguran sam. Na 12km stižem Ismira i donosim odluku da idemo skupa do kraja. 

Dolazimo na 20km, izlazimo na domet cilja, te odlučujemo da prohodamo nekih 400m i onda da utrčimo u cilj. Tako je i bilo. Gledam gdje su moji najdraži. Ugledam ih u cilju, želim da poletim. Ulazimo u cilj, grlim sinove Omara, Aruna, Selmu, ljubim ih sve, emocije me kidaju. Sreća imam naočare jer suze samo teku. I evo i ovog momenta dok ovo pišem, teku, neka teku, jer ovo je golemo što sam uradio, ponosam sam na sebe i svoje nadraže.”