Ko ti je bolan uopšte tražio da nam oprostiš Brčansku Maltu ?

Ko ti je bolan uopšte tražio da nam oprostiš Brčansku Maltu ?


Pratite Kameleon na Facebooku


Piše: Mario Vranješ

Priča mi tako jednom, jedan poznanik,recimo pjesnik, a pošto pišem neku poeziju i pošto smo se sreli na nekom poetskom druženju, mogu ga nazvati pjesnikom, dobrim pjesnikom i insanom nikako, da mu je u ratu u BiH Tuzla nekako ostala najčišća, ali da nam Brčansku Maltu ne može nikako oprostiti.

Već se bilo podobro i popilo na tom druženju, ali te njegove riječi mi baš zaparaše uši i nekako me otrjezniše, bolje reči razbistriše mi misli jer sam bio tek na trećem piću.

– Kako to misliš , ne možeš da nam oprostiš Brčansku Maltu? Ne kontam te paša, o čemu bulazniš, zar te baš tako lako fata alkohol?

On me onako, polupijano pogleda, kiselo se nasmiješi i kroz nos mi odgovori:

– Pa zar ste morali onu mladu vojsku da pobijete, pa kolona je krenula da izlazi, nije bilo potrebe za pucanjem ?

Moram napomenuti da se ovaj razgovor odvijao na nekom poetskom druženju u Srbiji, desetak godina poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma, grad nije važan, jer ne bih da domaćine uplićem u budalaštine pijanog seronje. Ne mogu ni oni znati ko je kakva budala, ali nije mi bilo baš prijatno da nastavim ovu konverzaciju, čak sam razmišljao da bih možda to mogao biti i posljednji put da sa nekim razgovaram o bilo čemu. Ali stisnuh i vrisnuh, ali da me samo on čuje, da ne kvarimo zabavu drugima:

– Znaš šta care, ja sam imao 21. godinu, kada je rat počinjao na mojim kaldrmama, i super se sjećam tih vaših miroljubivih izlazaka iz Tuzle i drugih gradova u BiH. Znam i sjećam se vrlo dobro kako su vojne kolone miroljubivo izlazile iz Brčkog, Bijeljine, Zvornika, kasnije Srebrenice, Vlasenice, Bratunca i malo ko živ preteče od te vaše miroljubivosti. Vrlo dobro se sjećam i ZNAM, kako su te vojne kolone miroljubivo izašle iz Sarajeva, pa se parkirale po okolnim planinama i miroljubivo ravnala svaku ciglu i ubijala sve ono ljudsko, a ne vaše, u Sarajevu. Pa ZNAM kako su te neke kolone dolazile iz Užica i drugih gradova Srbije, pa miroljubivo ubijale Goražde,Podrinje, Posavinu. Nikako da izbijem iz glave te miroljubive kolone koje pucaju po džamijama, granatiraju sve živo, pale sve što ne smatraju svojim. O kolonama dobrovoljaca i vikendaša da ne govorim. Jeste care, zaustavila se ta ”miroljubiva” vojna kolona u Tuzli, na Brčanskoj Malti, da ne bi i Tuzla miroljubivo završila kao  Sarajevo,Mostar,Srebrenica,Goražde. Nikada neću izbaciti iz misli i nosnica onaj miris krvi Kapije i Markala, koje vaše miroljubive kolone napraviše. I skoro sve to bi poslije, kada smo vas zaustavili na Brčanskoj Malti. A šta bi bilo da nismo uspjeli, ne smijem ni da pomislim. Vjerovatno, sada ne bi ni vodili ovaj razgovor, jer moje pjesme bi nestale zajedno sa mnom, u nekoj masovnoj grobnici poput onih oko Prijedora, Srebernice i Zvornika, koje tvoje miroljubive vojne kolone napraviše. I ti meni kažeš da nam ne možeš Brčansku Maltu oprostiti. Jebo bi mu pleme ko bi taj oprost i tražio.

Lik nijem, raskolačene oči, izgorjela cigara još se dimi u ustima, ne trepće, ne diše.
Najzad progovori:

– Moram do wc-a, puno sam popio, odmah se vraćam.

Nije se vratio.Nisam ni očekivao da će se vratiti, barem ne sam. Pomišljao sam da bi kraj večeri mogao završiti sa degenekom.Mene od strane grupe, kolone. Ali nije se ništa desilo.Lik se nije vratio. Vjerovatno ovaj put nije imao kolonu iza sebe.

Ove riječi posvećujem junacima, herojima sa Brčanske Malte koji su te 1992. godine, 15. Maja, napravili, bez obzira šta koja baraba i mediokritet govorio i mislio, da Tuzla ostane Tuzlom, i da ne postane dio krvave priče tih prvih mjeseci rata. Hvala vam !

Povezani postovi