Kako je nastala tuzlanska priča „Happy bags“

Kako je nastala tuzlanska priča „Happy bags“


Pratite Kameleon na Facebooku


Nathalie Dollee, Gaby Hanck, Denise van Beekveld, Lizet van Alphen, Renee i Maey Hartog imena su volonterki iz Holandije, koje su prevalile dug put da bi u ponedjeljak, 15.maja, obradovale 300 učenika sa posebnim potrebama u Tuzli i Mihatovićima. Jer „Happy bags“ , sretne i vesele torbe, nakon jednogodišnjeg „putovanja“ konačno su stigle u Tuzlu!

Kako smo došli do njih? Ponajprije zahvaljujući doktorici, specijalisti porodične medicine Sandi Kreitmayer Peštić , osobi izuzetnih ljudskih kvaliteta, koja je još kao predsjednica i bivši član NŽI učinila sve da đaci specijalnih škola u Tuzli, potom i Mihatovićima dobiju školske torbe opremljene priborom, igračkama i drugim potrepštinama koje đacima trebaju. Vodilo se računa o uzrastu, polu i nekim sitnim detaljima, po kojima prepoznajete s koliko pažnje i odgovornosti se pristupilo ovom projektu.

Najprije su u aprilu prošle godine u posjet Tuzli došle Nathalie i Marey kako bi snimile situaciju po školama. Vidjele su puno toga što se ne može  riječima opisati. Već na prvi pogled bilo im je jasno da je ulaganje u obrazovanje u našoj zemlji tek usputni posao domaćih vlasti. Shvatile su i da su to djeca čiji su roditelji skromnog imovnskog stanja. Najviše ih je dojmilo to kako djeca u Centru za slušno oštećenu i nijemu djecu nemaju užinu tokom školskog dana…. I onda su krenule u akciju.

U tom periodu razmijenjeno je na desetine mailova, u kojima su razrađivani detalji oko transporta, carine i distribucije torbi. Tamo u Rotterdamu u Holandiji dali su se na posao u Organizaciji „Happy bags“ u kojoj radi veliki broj volontera koji su animirali vršnjake naše djece da doniraju za svoje drugare ono što smatraju da im treba. Od igračaka, školskog  pribora, odjevnih predmeta, slatkiša, četkica za zube i šta sve ne.

Tako su vršnjaci za vršnjake punili „sretne torbe“ – za svoje nepoznate  drugove u tamo nekoj Tuzli i Bosni i Hercegovini za koje su prvi puta čuli. Čak su oni stariji postavljali pitanja tipa – zašto baš tamo, to nije pravno sređena i sigurna zemlja i sve u tom stilu do konačnog pitanja  kako ste saznali za njih i slično.

I konačno kada su u martu torbe spakovane, organizovan je prevoz i dug put do Bosne. Na drugoj strani u Bosni trebalo je srediti mnogo detalja oko preuzimanja i skladištenja do dolaska u Tuzlu onih šest mladih dama s početka ovog teksta.

Konačno osvanuo je i taj sretni dan 15.maj kada su torbe stigle do škola u Tuzli i Mihatovićima. Mladim djevojkama pomagale su u tom poslu i doktorica Sanda, i Advija Hajdarhodžić i moja malenkost, jer smo od početka bile uključene u cijelu priču, sretne što možemo pomoći da makar na samo jedan dan uljepšamo život ovoj djeci. Najviše smo se zadržali u Zavodu za odgoj i obrazovanje osoba sa smetnjama u psihičkom i tjelesnom razvoju, zbog broja đaka. Zavod kao ustanova internatskog tipa radi u dvije smjene. Trebalo je djecu sačekivati, popričati sa roditeljima, nastavnicima…. Bilo je radosti, povika, opšteg meteža, a u konačnici  najviše osmjeha na licima. Na sveopštu radost i đaka i nastavnika Zavodu su donirana i dva kompjutera i sportska oprema. Tri kompjutera otišla su za Mihatoviće, a jedan u Centar za odgoj djece sa oštećenjima vida i sluha Tuzla, pošto je tamo i najmanji broj učenika.

Ubrzo nakon njihovog dolaska društvene mreže, posebno fejsbuk preplavile su informacije o ovoj podjeli. I Valteru smo dali informacije… Elem, malo sreće i sunca, drugačijeg od onog uobičajenog, i u našem gradu. Nema ništa ljepše na ovom svijetu do usrećiti djecu malom pažnjom ili poklonom. Uvijek kada ste u prilici učinite to. Jer svi oni koji se pitaju odmah na startu bilo koje akcije – kakve to veze ima sa mnom, prvo niti su dobri ljudi, a još manje sposobni da nekog drugog usreće.

Izuzetna mi je čast što sam bila dio ovog tima. Čast mi je što sam upoznala te djevojke, koje uprkos svojoj mladosti nose ozbiljnost u sebi i odgovornost prema zadatku koji im je povjeren.

Oprostite, ali danas se to rijetko sreće.

Piše: Biljana Skoković-Tomić