Uskrs, moj Mosnik, razbijanje jaja i sjećanja

Uskrs, moj Mosnik, razbijanje jaja i sjećanja


Pratite Kameleon na Facebooku


Piše: Mario Vranješ
Fotografije Mosnika: Refija Mulić

Praznici su uvijek, pogotovo u našim okruženjima bili dani koji su nas određivali, davali nam ideje, sjećanja, pripadnosti, porjeklo. Učili nas istoriji koju na najbolji mogući način treba da koristimo za budućnost , u sadašnjosti nas činili dijelom dobrote, koju čini porodica, prijatelji, komšije,poznanici.

Uskrs se, barem u mojoj porodici, uvijek obilježavao na neki drugačiji način. Dio sam mješovite familije. Ima nas raznih vjera, nacionalnosti, političkih afiniteta, pa se svaki vjerski praznik obilježavao dok vjere kao vjere, zbog naše porodične mješovitosti, baš i nije bilo Bog zna koliko.

Prvih deset godina svoga života sam većinu vremena provodio u Mosniku( Mosnik 2.) , staroj Tuzlanskoj mahali, kod majke i djeda. Mosnik kao Mosnik je i dan danas jedna od ljepših mahala u Tuzli, preljepa u svojim šarenilima, slikovitosti kaldrma, kuća i ljudi koji u njemu žive. Tu su se uvijek domaći znali i svačije se poštovalo bez rezerve. Iako sam otišao iz Mosnika poodavno, vjerujem da je takav odnos među ljudima i dan-danas

Moja pokojna majka( baka,nena) je bila Hrvatica- Slavonka, a rahmetli djed je bio Bošnjak, porjeklom iz Jajca, pa je stoga normalno da se u našoj kući obilježavaoUskrs isto kao i Bajram i Božić. Prvi Maj, 4. Juli, 25. i 29.Novembar, Nova godina, sve što se moglo slaviti, moja porodica je slavila. U današnje vrijeme takva priča u mnogim ušima zvuči kao nešto nenormalno, neprirodno, drugačije i baš zbog toga sam i dan-danas ponosan na svoju porodicu, na to da smo nenormalni i drugačiji.

Elem, sve u i oko Uskrsa , još dok je bila u snazi radila je moja majka Rozika ( kako smo je mi unuci zvali)  inače majka moje majke, dok je djed Ibrahim ( otac moje majke) bio glavni za nabavku svega što je bilo potrebno da se Uskrs obavi kako treba i prema mogućnostima. Dakle, pod obavezno su se bojila jaja. To je bila procedura koju sam i ja kao klinac volio da posmatram sa strane. Kuhinja je znala biti puna šerpi ispunjenih toplom vodom različitih boja, a boje su se pravile od raznih travki i koliko me sjećanje služi travke su bile od luka, cvekle, bazge i slično. Poneko jaje, jer to je bila malo duža procedura, znalo se oslikavati ručno, a tu je već uskakao i ostatak porodice, oni malo mlađi a i komšiluk se znao priključiti akciji farbanja jaja. Na jajima se nije štedilo, tako da su se jaja nabavjala u kartonima, a ne u školjkama, jer valjalo je čitav komšiluk i njihove sobe i ormare ukrasiti Uskršnjim jajima.

Na sam dan Uskrsa u našem malenom stanu u Mosniku nije bio samo ko nije znao da je Uskrs. Hrane i pića u izobilju, kolača, vrsta,bezbroj.Čitava porodica je tu, skoro čitav komšiluk takođe. A mi klinci, iz porodice i komšiluka samo smo čekali kada će se majka Rozika pojaviti sa vanglom punih Uskršnjih jaja, da svako od nas izabere po dva pojaka, pa da na ulici započne turnir u razbijanju jaja.

I sada zamislite tu sliku, dvadesetak djece, na mahalskoj kaldrmi, cika,vriska,galama, i razbijanje jaja. Izbačeni sa turnira, jer im jaja nisu izdržala udarce protivnika, sjede sa strane i uživaju u jedenju svojih poraženih skuhanih kompanjona, dok oni koji još imaju poneko jaje u rukavu, čekaju na svoj red i sljedećeg protivnika. Pola sata do 45 minuta ludila i kraj. Ostaju samo ljuske od jaja na Mosničkoj kaldrmi, poneki bjelanjak ili žumanjak koji je nesretno ispao na prašinu iz nespretnih dječijih ruku i neopisiva radost i sreća i poraženih i pobjednika u razbijanju jaja zbog trenutka u kojem jesu.

U prvim redovima sam napisao da se praznici u mojoj porodici nisu slavili ni iz vjerskih, ni iz političkih a ni iz državnih razloga. Ima nas svakakvih u porodici, kao što to svaka porodica ima, i naši su praznici bili da se obilježi naše postojanje, osjećaj pripadnosti i ljubav porodice i prijatelja na koju smo uvijek mogli računati i u dobru i u zlu.

S vremenom je dječije razbijanje jaja prešlo na odraslo tucanje jaja ( što je često imalo i neke druge konotacije,hahahaha), ali osjećaj onoga uskršnjeg žumanjaka u ustima nekako ostade isti.

Bezbrižan, sretan, pripadajući i voljen.

Barem na taj tren.

A  to je na današnji vakat… mnogo.