KOLUMNA Nikad nećemo zaraditi koliko vlast može proćerdati

KOLUMNA Nikad nećemo zaraditi koliko vlast može proćerdati


Pratite Kameleon na Facebooku


Na ime kredita i drugih pozajmica koje je Bosna i Hercegovina ugovarala, ali ih nikad nije “povukla”, odnosno iskoristila, u posljednih dvadeset godina plaćene su ili izgubljene stotine miliona eura. Toj neozbiljnosti i rasipništvu vlasti, međutim, ne vidi se kraj.

Bakir Izetbegović ovih dana je priznao da nam, zbog neusvajanja Zakona o akcizama, “stoji milijarda maraka zakočenih sredstava koje treba investirati u autoputeve”. Šef SDA nije kazao koliko ćemo zbog tog “stajanja” kreditorima platiti tzv. penala, odnosno obeštećenja. U pitanju su desetine miliona eura, kojim treba dodati i dodatna kamatna opterećenja na nove kreditne tranše, u trenutku kad za njih budu, ako budu, jednom ispunjeni uslovi.
Do tada, iz budžeta, zapravo iz narodnog novca, naša vlast će u naše ime plaćati skupe kazne. Umjesto zarade, tako upadamo u novi bespotrebni trošak.

U poređenju s pomenutim ciframa, svota od 642.263,60 eura, koliko iznosi odšteta austrijskoj kompaniji Strabag, koju ćemo uskoro morati da platimo jer smo ih izigrali u projektu izgradnje mosta kod Svilaja, ne izgleda velika. No, nakupilo se u posljednjih dvadesetak godina niz “strabaga”, poništenih tendera i nerealizovanih ugovora, zbog kojih smo gubili sudske sporove i arbitraže. Milioni eura iscurili su iz naše plitke blagajne isključivo zbog nemara i neodgovornosti vlasti.

Prema podacima Ministarstva finansija i trezora BiH, na primjer, u 2009-oj godini ukupno je plaćeno 3,6 miliona KM kazni na nepovučene kredite. Godinu kasnije ta cifra je bila još veća. Vlasti nisu uspjele da povuku” čak 1,7 milijardi KM. Osim penala za neiskorištavanje kredita za koridor 5c, kazne su plaćene i za nepovlačenje odobrenog kredita u projektu “Željeznice 2”, i to 2.347.000 KM, a u dva projekta “Električna energija 2 i 3” plaćeni su penali u iznosu od oko pet miliona KM.

Do 2010. godine zbog nepovlačenja ugovorenih kreditnih sredstava plaćeno je preko 25 miliona KM kazni. Razlog je u pravilu bio nemar vlasti pri koncipiranju projekata za koje su odobreni krediti: od nepostojanja potrebne dokumentacije za početak radova, kao što su idejni projekti, urbanističko-tehnički uslovi itd, do elementarnih propusta kao što je neutvrđivanje trase autoputa na koridoru 5c. Zbog toga je kredit EBRD-a od 180 miliona eura godinama ostao neiskorišten.

Nikakve pouke iz toga, međutim, nisu izvučene, harčenje novca je nastavljeno. Bosna i Hercegovina je na kraju 2015-te imala čak 2,1 milijardu maraka odobrenih kredita koje nije povukla. Samo na ime penala za to je plaćeno 3,4 miliona KM.

Stotine miliona eura iscurile su iz naše plitke blagajne na ime penala i kamata za neiskorištene strane kredite

I da ne nabrajam: nema niti jedne poratne godine u kojoj nismo masno platili “porez” na krajnju finansijsku neozbiljnost naše vlasti. A pri tome nikome iz te vlasti, zbog toga, nije falila ni dlaka s glave. Nijedan ministar, direktor ili državni činovnik nisu iz svog džepa nikad izvadili nijednu marku da plate kaznu zbog krajnjeg javašluka u gazdovanju novcem poreskih obveznika, kojim se plaćaju pomenute kazne.

Ovaj narod, u svakom slučaju, ne može zaraditi onoliko koliko vlast može da razbaca na sve strane. Imali smo takvih razdoblja i u svojoj daljoj prošlosti, zbog kojih je nastala (još prije dva stoljeća) sintagma “Alajbegova slama”. Ona označava imovinu bez gospodara, nešto svačije i ničije, imovinu o kojoj niko ne vodi računa.

Nijedan ministar, direktor ili državni činovnik nisu iz svog džepa nikad izvadili nijednu marku da plate kaznu zbog krajnjeg javašluka u gazdovanju novcem poreskih obveznika

Ta slama se nikad nije toliko razbacivala koliko u ovoj epohi. Dobili smo vlastitu, nezavisnu državu, ali se još, ni na nekoliko godina, nismo usrećili sa sposobnom, domaćinskom vlašću. Stalno vrludamo sa zla na gore, od jednih do drugih raspikuća. I ono malo što zaradimo, vlast nemilice proćerda, nepogrješivo nas vodeći u potpunu finansijsku i životnu propast.

Kraj se tome još i ne nazire.

Piše: Vlastimir Mijović