Genocid u Vlasenici: Ibro i Azemina imali su osam sinova – sedam ih je ubijeno!

Genocid u Vlasenici: Ibro i Azemina imali su osam sinova – sedam ih je ubijeno!


Pratite Kameleon na Facebooku


Efendići su imali kuću u čaršiji i imanje u Piskavicama, mjestu svega nekoliko kilometara udaljenom od centra grada: “Moj babo i dvojica amidža ubijeni su u julu na Piskavicama. Ubijeni su na igralištu koje je moj otac napravio. Tu su i zakopani, zajedno s još trojicom komšija”.

Kad sjećanja progovore o životu u bosanskoj čaršiji ispod brda Viselca, Senadu zasuze oči. Nešto ga stegne u grudima pa ga, priznaje nam, guše uspomene. U uspomenama nema mjesta za sreću i osmijeh, veli nam Senad. A i kako bi bilo kad posljednjih godina, svakog aprila, u kabure iskopane na mezarju Rakita spušta tabute s kostima Efendića, rođaka, familije, komšija… A Senad je u aprilu 1992. godine bio tek dječak. Vlasenički maksum iz porodice Efendić koji je s drugim dječacima trčkarao po livadama i travi vlasulji, po kojoj je ovaj podrinjski gradić, kažu poznavaoci historije, i dobio ime.

“Živjeli smo kao i svaka druga porodica. Otac, majka, sestra i ja bili smo na okupu. Babo je radio, imali smo imanje na Piskavicama, gdje smo obrađivali i zemlju”, priča nam Senad. Efendići su, dodaje, bili velika i poznata familija u Vlasenici. Posjedovali su i jednu gradsku kafanu, koju je Senadov najstariji amidža naslijedio od djeda. “Sedmerica amidža i babo imali su nadimak Kondža. Tako su ih zvali u čaršiji”, sjeća se Senad.

Vlasenicu je okupirala JNA

U prvim mjesecima 1992. godine panika i strah počinju se uvlačiti među Bošnjake u Vlasenici: “Jednostavno, živiš normalno, i ne možeš vjerovati da će, kada svane sljedeće jutro, doći tvoj prvi komšija, odvesti te i ubiti”. A upravo je tako, kaže Senad, bilo u Vlasenici. Njegova porodica imala je kuću u čaršiji, ali i imanje u Piskavicama, mjestu svega nekoliko kilometara udaljenom od centra grada.

Tih dana u ovaj gradić s većinski bošnjačkim stanovništvom stižu snage Novosadskog i Užičkog korpusa, kojima se mnogi domaći Srbi stavljaju na raspolaganje. Okupacija Vlasenica otpočela je 21. aprila odvođenjem, premlaćivanjem i ubijanjem Bošnjaka te masovnim silovanjima Bošnjakinja. Porodica Senada Efendića seli u kuću u čaršiji, naivno se nadajući da će tamo biti sigurniji. Jedan njegov amidža odveden je na samom početku i pretučen, ali se o tome nije mnogo govorilo. Potom su počela odvođenja u logor: “Moj babo i dvojica amidža ubijeni su u julu na Piskavicama. Ubijeni su na igralištu koje je moj otac napravio. Tu su i zakopani, zajedno s još trojicom komšija. Ostale su vodili u logor Sušica”. Majku, sestru i Senada bili su poveli u logor, ali su ih, ko zna zašto, ipak vratili u kuću u čaršiji. Zatvorili su ih u kuću i doveli još porodica. Stanje je bilo nepodnošljivo: “Svaki dan dolazio je Veljko Bašić (tadašnji upravnik zloglasnog logora Sušica, op.a.), onaj stari što su ga pustili. Dođe, sjedne, skuhaju mu kahvu, vidi je li sve u redu i vrati se. Onda je i Car (Predrag Bastah, osuđenik za ratne zločine) dolazio”.

Sedmero vlaseničke braće

Krajem jula, prisjeća se, počela je deportacija. Neke grupe Bošnjaka vozili su prema Cerskoj, a neke prema Kladnju: “Mati, sestra i ja otišli smo u Kladanj. Bile su i tetka i njene dvije curice, amidžične. Moj otac Hilmo, nasjtariji amidža Salih i amidža Salko oženili su tri sestre. Sa mnom sada živi Salkina supruga, moja tetka – strina, i njene dvije curice”. Senad s porodicom stiže u Kladanj, u neizvjesnost. U ovaj gradić pristižu vijesti o najvećoj pojedinačnoj tragediji u proteklom ratu. Senadovoj neni Azemi i djedu Ibri vlasenički monstrumi ubili su, od ukupno osam, sedam sinova i jednog unuka. Senadov babo Hilmo, amidže Salih, Šukrija, Haso, Osmo, Salko i Ahmo, te njegov sin Mehmed i svi Efendići pobijeni su brutalno. Jedini je preživio Šemso, koji je bio autoelektričar. Otišao popraviti vozilo koje su koristili zločinci pa uspio pobjeći. No, uprkos svemu, Efendići su morali krenuti dalje: “Prvo smo stanovali kod jednog čovjeka koji je radio za mog daidžu. Moj je daidža imao firmu u Vlasenici”. Kasnije, veli Senad, njegova porodica preselila je u srpsku kuću u Kladnju: “Tu smo bili 1992/93. godine… Sjećam se gladi, neimaštine, bijede. Početkom 1994. godine otišli smo u Živinice. Uz sve poteškoće, daidža i tetak poginuli su za isti dan u Varešu. Sve smo izgubili u Vlasenici. Nismo imali ništa, ne znam kako smo preživjeli”.

Amidža Šemso, koji je preživio, otišao je u 2001. godine u SAD. Danas se tridesetčetverogodišnji Senad nosi s još jednim bremenom. Kaže da radi sve živo kako bi preživio u Živinicama. Penzija koju dobijaju nije dovoljna: “Supruga je trudna, trebamo dijete dobiti. Sestra ide na fakultet, amidžična ide na fakultet. Putuje se od Živinica do Tuzle. Valja platiti upise na fakultet, valja knjige kupiti, a mora se jesti i piti”. Diplomirani kriminalista radi najteže fizičke poslove da prehrani porodicu i još se nada zaposlenju: “Ako je neko veći prioritet od mene da se zaposli, ja ću reći: ‘U redu, neka njega zaposle!’. Međutim, ne znam da ovakav slučaj ima u zemlji. Najmanje je 50-60 muškaraca iz naše uže i šire familije ubijeno. Ali, danas to izgleda nikoga ne zanima”.

Zločin, a kazna?

U etničkom čišćenju i genocidu ubijeno je oko 2.600 vlaseničkih Bošnjaka, od toga 265 djece. Postotak je ubijene djece u BiH tri posto, dok je u Vlasenici sedam posto. Pretpostavlja se da je najmanje 985 Vlaseničana stradalo u genocidu u Srebrenici. Oko 700 žena iz Vlasenice prošlo je kroz torturu sabirnih centara, i mnoge su od njih silovane. Postotak je ubijenih žena u BiH 12 posto, dok je u Vlasenici 18 posto. Kroz zloglasni logor Sušica prošlo je oko 8.000 Bošnjaka iz Vlasenice, Bratunca, Zvornika, Kalesije, Šekovića i Han Pijeska. Prema podacima Crvenog krsta, 1.617 ljudi ubijeno je upravo u ovom logoru. Za ratne zločine u Vlasenici osuđene su tek tri osobe. Dragan Nikolić Jenki osuđen je u Haagu, dok su Predrag Bastah zvani Car i Goran Višković zvani Vjetar osuđeni pred Sudom BiH. Veljko Bašić, nekadašnji upravnik logora Sušica, uprkos brojnim dokazima i svjedočenjima, oslobođen je odlukom Suda BiH, i to zbog starosti. Danas slobodno šeta Vlasenicom. Život i smrt Efendića.

Život i smrt Efendića

Ibro i Azemina Efendić imali su osam sinova i 16 unuka. Sedmerica sinova i jedan unuk ubijeni su tokom etničkog čišćenja.

SALIH – rodio se 9. maja 1948. godine. Nestao je 28. juna 1992. godine. Imao je 44 godine kada je ubijen. Ekshumiran je iz grobnice Ogradice, a ukopan je na mezarju Rakita 2008. godine. Iza njega su ostale kćerke Tima i Meliha i sin Almir. Svi žive u Americi.

ŠUKRIJA – rodio se 1. januara 1951. godine. Zarobljen je 10. jula kod Han Pijeska u pokušaju da pređe na slobodnu teritoriju. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su na Pelemišu. Iza njega su ostali sinovi Ševko i Šemso.

HASO – rodio se 28. augusta 1953. godine. Ubijen je na Piskavicama 11. jula s braćom Hilmom i Ahmom te trojicom komšija. Ekshumiran je na Piskavicama iz grobnice u kojoj su njih šesterica bili ukopani. Ukopan je na mezarju Rakita. Imao je sina Elvira i kćerku Almiru.

AHMO – rodio se 14. jula 1955. godine. I on je ubijen na Piskavicama. Ukopan je na mezarju Rakita. Imao je sina Mehmeda i kćerku Mensuru.

HILMO – rodio se 11. januara 1959. godine. Ubijen je na Piskavicama s Ahmom i Hasom. Ukopan je na mezarju Rakita. Iza njega su ostali sin Senad i kćerka Azema.

OSMO – rodio se 10. januara 1961. godine. U logor Sušica odveden je 2. juna, gdje je posljednji put viđen u septembru 1992. godine. Do sada je pronađena samo jedna njegova kost i to na lokalitetu Pelemiš. Iza njega je ostalo troje djece: blizanci Berna i Belma i sin Bernes.

SALKO – rodio se 1. januara 1964. godine. Posljednji put viđen je 15. septembra 1992. u logoru Sušica. Ekshumiran je na Pelemišu. Iza njega su ostale dvije kćerke – Jasmina i Emina.

MEHMED – rodio se 15. novembra 1973. godine. Sin je Ahme. Igrao je košarku za klub Boksit. Posljednji put viđen je 15. septembra u logoru Sušica. Ekshumiran je na Pelemišu. Nije bio oženjen. Na mezarju Rakita za sada jedino nije ukopan Osmo. Porodica čeka pronalazak preostalih dijelova tijela.

Autor: Samir KARIĆ

Ispraćaj posmrtnih ostataka vlaseničkih žrtava biće danas u 17 sati ispred Komemorativnog centra u Tuzli.