Edin Zoletić: Sjećanja

Edin Zoletić: Sjećanja


Jeste li probali novu aplikaciju "Radio Kameleon" ? Download na Google Play!

Mnogi mi i javno i privatno, prigovaraju zašto se dotičem „vrućih“ tema, zašto pokušavam da ispravljam „krive Drine“…

Ne znam. Takva mi „japija“. Takvi mi geni, partizanski.

Kad je Treći Rajh okupirao Jugoslaviju, 1941., muškarci mojih godina ( kao ja 1992.) imali su dva izbora – pokloniti se okupatoru i postati ustaša, domobran, legionar ili četnik ili otići u pokret otpora, postati partizani. Mnogima ova riječ „partizani“ smeta, ali ja iznosim de facto i de juro svjetski poznate činjenice, da su jugoslovenski partizani bili istinski antifašisti. Kako je poslije rata Tito krojio državu –toga se ne dotičem, jer svaki nadobudni gastabajter kome je čača ili dedo bio u ustašama ili četnicima, sad će kazati kako Titina država nije valjala… ili sl. Poenta koju želim da istaknem je –ANTIFAŠIZAM.

Helem, 1992. Dobrovoljno, ne po „pozivu“ , sa tek navršenih osamnaest godina pristupio sam Armiji BiH. Zašto? Jer sam tada prepoznao fašističke ( prvenstveno četničke) napade na moju domovinu. Sa mnom su bili skupa i moji Boro i Goran (ljekari, tada još nesvršeni diplomanti medicinskog fakulteta), i Samir i Fićo ( koji poslije rata naprasno umriješe, el-fatiha im za duše), i Soko i Mandžo, i Ino i Đuka i Beli i još mnogi drugi… Zajedno smo se borili za antifašističke ideje. Barem smo tako mislili ( govorim u svoje ime).

Meni je „puklo pred očima“, na ljeto 1994. na postrojavanju , Trećeg bataljona Druge Slavne tuzlanske brigade, u kasarni, na stadionu u Bukinju (tzv.“Bikara“), pred akciju, vojnim savremenim analitičarima poznatu kao – „Akcija kota 803 Greda“. Kada nas je komadant bataljona postrojio ( ime neću da mu spominjem, jer je skoro Allahrahmetile, o mrtvima sve najbolje, kako se kaže) i doveo nekog hodžicu da nam drži govor o razlozima akcije ( ti razlozi su RAZLOG zbog kojeg ja i dan danas nemam posao, razlozi zbog kojih posao dobijaju samo POSLUŠNI , razlozi zbog kojih dvije trećine maturanata napuštaju državu itd.itd…), akcije u kojoj će i moj DOBRI i DRAGI DRUG, komandir Druge čete Fikret Salihović ( Ljiljan zlatni) poginuti…

Pa se ja tako sjećam… Boro i Goran ljekari su i dan danas, nekako očuvali posao od napada poslijeratnih nepotističkih „Banovićko-Minhenskih brigada“. Soko radi van stručne spreme za nadnicu, Beli, Ino i Đuka privatnici, koji jedva sastavljaju kraj s krajem i bore se još uvijek (kao i ja) sa propovijedima onog , nekog, hodžice iz ljeta 1994….

Pa se zapitam, da li sam i ja bio partizan? Kao cijela moja familija i s majčine i s očeve strane.

Haman, vrijeme, kao najugledniji i najiskreniji svjedok čovjekovog bitka – pokaza da nisam….

SMRT FAŠIZMU, SLOBODA NARODU!

Facebook Comments