Tuzla za početnike: Dvije ljubavne priče

Tuzla za početnike: Dvije ljubavne priče


Pratite Kameleon na Facebooku


Piše: Bahrija Habul

Pred Vama su dvije ljubavne priče dvojice velikana pisane riječi. Od vrhunskih književnika očekujemo ne znam zašto, veoma džentlmenski odnos prema svojim partnerkama, čak i više, iskrenu ljubav, visoki moral i uvažavanje dama. Da li su takvi bili nobelovac Ivo Andrić i Mehmed – Meša Selimović? Ne, nisu. Kažu da je Andrić volio djevojke kao igračke sa kratkim rokom trajanja. Uprkos tome, Andrić je bio vrlo usamljen i povučen čovjek kojeg su morile i zdravstvene tegobe (TBC). Imao je mnogo avantura i to mu ne možemo uzeti za grijeh, ali imati aferu sa ženom svog kuma(književnik Gustav Krklec), nije baš časno djelo.Kako se to desilo: odlazeći 1925. godine na put, Krklec je zamolio Andrića da mu čuva porodicu. Kad se vratio, na pitanje da li ih je Andrić obilazio, supruga je odgovorila da nije, ali su djeca rekla da je kum Ivo stalno dolazio mami. Shvativši šta se između njegove supruge i Andrića dogodilo, Krklec je od kuma zatražio objašnjenje. „E, moj Gustave, to ti je kao letnji pljusak: kako dođe, tako i ode“. Krklec se poslije toga razveo od supruge, a s Andrićem je kasnije izgladio odnose. Zbog ove afere, Andrić je navodno izbačen i iz masonske lože u kojoj se zadržao svega godinu dana.Međutim, jedan drugi bračni trougao, obilježio je njegov život.Griješna ljubav prema supruzi svog dragog prijatelja,Tuzlaka Nenada Jovanovića. Ivo Andrić, kao ambasador,vjerovatno je obezbijedio Nenadu mjesto atašea za štampu u Berlinu, kako bi mu Milica, u koju je bio bezgranično zaljubljen,bila blizu.
Što se tiče Meše Selimovića, njemu bi mogli zamjeriti kukavičluk. On je svoju prvu suprugu i tek rođenu kćerku ostavio same u Beogradu jedne kišne noći i samo išetao iz stana, dok je supruga trčala za njzm i plakala da se vrati. Je li moguće da se čovjek tako brzo zaljubi u drugu ženu, a pun je očaja i tuge za streljanim bratom i pun isčekivanja da mu se rodi prvo dijete?

Ljubavni Trougao, Velika ljubav Ive Andrića(1892-1975)


Čudno je kako me pisanje nekog teksta odvede na sasvim drugi kolosjek od željenog. Povodom 120 godina od rođenja Ive Andrića, namjera mi je bila da velikog pisca nekao povežem sa Tuzlom. O Ivi bismo mogli pričati danima i danima, ali malo bi toga rekli što već nije rečeno. Ipak, ima nešto što se manje zna, a vezano je za odnose jednog Tuzlaka i velikog nobelovca. Bilo je to veliko prijateljstvo, toliko veliko da je Ivo svoje kapitalno djelo “Na Drini ćuprija”, kada je objavljeno u martu 1945., poklonio upravo ovom Tuzlaku i njegovoj supruzi. Eto, sad me priča sama tjera da težište priče sa velikog nobelovca skrenem na ovog Tuzlaka.
Za njega nisam čuo dok me nije upozorila poštovana Danica Jovičić. Zvao se Nenad, rođen u Tuzli 1907.godine u poznatoj tuzlanskoj porodici Jovanovića. Izuzetno bogata i uticajna porodica. Sad se privremeno udaljavam od Ive i Nenada jer moram reči nešto o tuzlanskim Jovanovićima.
Otkako postoje tuzlanske mahale i pisani tragovi o njima i stanovnicima tih mahala, spominje se i prezime Jovanović. U napisu o starim tuzlanskim mahalama spomenuli smo i gradski hrišćanski lokalitet Varoš koji se kasneje pretvorio u Srpsku Varoš. Prva poznata mahala u Srpskoj Varoši zvala se Jovanovića Sokak. Za vrijeme A-U Monarhije ova ulica se zvala Metropoliten gasse, a mi je se sjećamo kao ul Miška Jovanovića. Da li Miško Jovanović vuče korijene od onoga Jovanovića koji je imao svoj Sokak, nije mi poznato, vjerovatno ne, jer prvi poznati Miškov predak Jovan Jovanović stigao je u D.Tuzlu sa suprugom Marom, sredinom XIX vijeka iz Jeginova Luga. Njegov sin Risto se rodio u Tuzli,a školovao se u Novom Sadu. Bio je poduzetan i spretan trgovac. Inicijator je ili suosnivač mnogih gradskih društava. Pokrenuo je čuvenu akciju prikupljanja sredstava za Srpski Fond čiji zadatak je bio pomoć siromašnim da prežive i da školuju djecu, pomoć žrtvama rata i svim drugim koje zadesi nevolja. Osnovao je prvo pjevačko društvo Njeguš, inicirao osnivanje prvog dobrovoljnog vatrogasnog društva u Tuzli 1883. godine. Majka Mara je preminula 1903. i pjevačkom društvu Njeguš zaviještala petinu svoje imovine, a to je nekoliko kuća u Čaršijskoj i Džamijskoj Mahali u kojima su kasnije otvoreni dućani i magaze. Risto je imao, koliko sam isčeprkao,kćerku Savku Koja je bila udata za Aleksu Ostojića, te sinove Jovu, Peru i Lazu i svi su bili imućni i uspješni trgovci. Danas nema živih potomaka po muškoj lozi ove porodice. Sahranjeni su uz ili u Crkvi (porodični mauzolej) Sv. Georgija na Trnovcu (1899-1900) koju su Jovo, Pero i Lazo darovali kao zadužbinu. Pero Jovanović je izgradio kino Koloseum(Centar) 1906-1910. i predao ga svom sinu Mišku na upravljanje. Miško je pogubljen u Sarajevu 1915. kao jedan od organizatora Sarajevskog atentata.


Sad, da se vratimo Nenadu Jovanoviću koji se rodio u ovoj porodici 1907. O njemu nisam mogao naći puno podataka pa se nadam da ćete me Vi dopuniti. Nenad je bio diplomata, prevodilac i novinar. Oženio se 1932 Milicom Babić. Milica je rođena u trgovačkoj porodici kao ćerka Stevana i Zorke Babić, 2. septembra 1909. u Bosanskom Šamcu. Školovala se u Beču, a radila je u Parizu i Beogradu. Milica Babić (1909- 1968) je prvi školovani srpski kostimograf. Najveći dio svog radnog vijeka provela je u Narodnom pozorištu u Beogradu. Umrla je u Herceg Novom u martu 1968. i sahranjena je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.
Nenad Jovanović zajedno sa ženom Milicom 1939.god. odlazi u Berlin gde je dobio posao u diplomatskoj službi kao ataše za štampuu poslanstvu Kraljevine Jugoslavije, a istovremeno na dužnosti ambasadora u Berlinu tada je bio književnik Ivo Andrić. Tu je započeto jedno veliko prijateljstvo koje je samo smrt mogla prekinuti. U Berlinu se rodila velika ljubav između ovo troje B-H zemljaka. Andrić je iskreno volio prijatelja Nenada,a bio je opčinjen prelijepom mladom Milicom. Naravno, i Milica je uživala u pažnji kojom su je obasipala oba muškarca između kojih nikada nije bilo nesporazuma ili vidljive ljubomore. Naravno i Milica je radila, obavljala je posao modnog dopisnika “Politike”. Nenad je po povratku u Beograd 1943. kao rodoljub bio uhapšen i sproveden u logor Dahau, gde je bio zatočen do kraja rata. Vratio se u Beograd 1945. Po povratku iz logora Nenad se zaposlio u TANJUG-u kao prevodilac, a veliko prijateljstvo je nastavljeno. Svoj veliki roman „Na Drini ćuprija“ Ivo je posvetio svojim prijateljima Nenadu i Milici. Nenad Jovanović je umro 1957. g. u Ženevi. Nepune dvije godine kasnije Milica se udala za Ivu Andrića. Odluku da se uda za Andrića Milica je prvo saopštila Luli Vuči supruzi njegovog druga po peru, Aleksandra i oni su im bili i kumovi.Sada veliki pisac ne krije da je pišući priču “Jelena žena koje nema” imao na umu baš Milicu. Uskoro, 1961. Andrić postaje Nobelovac. Umro je 1975. u Beogradu. Tako je okončano jedno veliko prijateljstvo i dvije velike ljubavne priče nastale u ljubavnom trouglu Nenad-Milica-Ivo.
Poslije Andrićeve smrti, u njegovoj zaostavštini nisu pronađena pisma njegovih obožavateljki,ali Milica je je sačuvala Andrićeva pisma koja joj je slao, dok je još bila udata za Nenada, pa i poslije nenadove smrti, a i poslije vjenčanja sa Ivom (7. septembra 1958) kada su povremeno bili razdvojeni. Ivo Andrić je svoja pisma potpisivao sa “Mandarin”ili „Tvoj Ivo Mandarin“, a slavicu je oslovljavao sa „Lepa“ ili „Moja Lepa“.

Dodatak-Priča se: Ko je Jelena, žena koje nema?


Andrić je u Beogradu u kontinuitetu proveo četiri godine tokom kojih je živeo u hotelu Ekscelzior, intenzivno pišući prvi deo triptiha “Jelena, žena koje nema”. Ovo delo je godinama stvaralo misteriozno pitanje ko je ona koje nema? Andrić je voleo devojke kao igračke sa nedugim rokom trajanja. Među njima je bila i prva školovana srpska kostimografkinja Milica Babić, udata Jovanović. Ona je sačuvala Andrićeva pisma koja joj je slao, dok je još bila u braku sa Nenadom Jovanovićem.Uprkos činjenici da je tokom tri decenije poznanstva sa grešnom ljubavi, kako je sredina opisivala njegov odnos sa Milicom, Ivo je čestim putovanjima bežao od nje, još češće joj se vraćao na druženje s njom i njenim suprugom.
Punih trideset godina čekao je da njegova Milica bude slobodna kako bi se oženio s njom. Imao je šezdeset šest godina kada se to desilo, a ona mu je bila prva i jedina žena. Svojim iskustvom kao da je potvrdio svoju čuvenu rečenicu: “Ništa ne biva pre nego što treba da bude.” Nakon venčanja, Andrić više nije krio da je pišući priču Jelena žena koje nema imao na umu baš Milicu i s njom je svio i svoj prvi pravi dom u stanu u kome je danas njegov spomen muzej u Ulici Proleterskih brigada 2a. Iako se kasno oženio, u 66. godini, celog života, od studentskih dana u Krakovu, u Poljskoj, imao je prijateljice i ljubavnice. A nekad tek samo erotske veze, bez ikakvih emocija.
Poznata je piščeva afera s Persidom Siđuškom Keršnijević, ženom njegovog kuma, pesnika Gustava Krkleca. Odlazeći 1925. godine na put, Krklec je zamolio Andrića da mu čuva porodicu. Kad se vratio, na pitanje da li ih je Andrić obilazio, Siđuška mu je odgovorila da nije, ali su deca rekla da je kum stalno dolazio. Shvativši šta se između njegove supruge i Andrića dogodilo, Krklec je od kuma zatražio objašnjenje. „E, moj Gustave, to ti je kao letnji pljusak: kako dođe, tako i ode“, utešio ga je Andrić. Jedan drugi bračni trougao, međutim, obeležio je ceo njegov život.Milica Babić, sedamnaest godina mlađa od Andrića, iz imućne porodice, školovana u Beču, bila je s početka 1931. godine postavljena za kostimografa Narodnog pozorišta. Godine 1933. udala se za dve godine starijeg Nenada Jovanovića, novinara i prevodioca, sekretara Centralnog presbiroa, vladine službe koja se bavila propagandom i prikupljanjem obaveštenja.

Nerazdvojna trojka
Ivo Andrić i Nenad Jovanović bili su dugogodišnji prijatelji, a kad je pisac 1939. postavljen za našeg ambasadora u Berlinu, izdejstvovao je da Jovanović bude postavljen za atašea za štampu u ambasadi. Milica je u Berlinu bila modni dopisnik Politike. Nema pouzdanih podataka o vremenu kad su Milica i Ivo postali ljubavnici, ali se zna da je ova trojka bila nerazdvojna. Sam Andrić reći će kasnije kako već tada nije mogao bez Milice.
Nenad je po povratku u Beograd 1943. kao rodoljub bio uhapšen i sproveden u logor Dahau, gde je bio zatočen do kraja rata. Umro je 28. februara 1957, a u decembru 1958. Milica se udala za Ivu Andrića.

Meša Selimović
„Ljubav je jedina stvar na svijetukoju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog“
„Neko je nesretan i poslije smrti.“ Rekao je Meša misleći na jednog sirotog i rano preminulog pjesnika. Meni se čini da ova rečenica bolje pristaje samom Meši koji je cijeli svoj život proveo u opasnoj blizini politike, koja ga neće ostaviti na miru čak ni poslije njegove zemaljske smrti.
Rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. 1930. godine upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska knjizevnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Građanske škole, a potom je (1936) postavljen za suplenta (nastavnik pripravnik) u Realnoj gimnaziji u Tuzli.
U gimnaziji je upoznao Desanku Đorđić, službenicu Sreskog načelništva, koja je ovdje honorarno predavala gimnastiku, a sama je bila prednjak u Sokolu. Njen brat Pero je prvi Tuzlak koji je studirao teologiju, čak u Kijevu. Meša je u to vrijeme bio sportski jako aktivan iako je zbog lošeg zdravlja bio oslobođen vojske: Drži časove, igra fudbal, svirao gitaru, pliva, aktivan u Sokolu i još piše priče. Meša se namjeravao oženiti Desankom Đorđić, ali njegovi su bili protiv jer se bavila gimnastikom (nosi šorc). Priključuje se ilegalnom radu 1941. a 1942. Biva uhapšen sa bratom Muhamedom i najmlađom sestrom Fadilom. Tada im je mnogo pomogao državni tužilac Rato Deletiš i muftija Kurt.
U maju 1943.nakon što je primljen u Partiju, Meša odlazi na slobodnu teritoriju. U partizanima se ženi Desom Đorđić. Drugo oslobođenje Tuzle se zbilo 17. septembra 1944. Očigledno da je to bila prilika da se rahat nađe sa svojom suprugom Desom i da je tih dana začeta njihova kćerkica koja se rodila 22. juna 1945. godine. Meša nije dugo uživao u činjenici da je Tuzla oslobođena i da je supruga s njim. Mjesec, dva kasnije Cvijetin Mijatović ga obavještava da je njegov najstariji brat Šefkija, partizan, oficir komande Tuzlanskog vojnog područja, streljan. Šefkija je očekivao povratak supruge iz konc logora, a kako su ustaše opustošile sav njegov namještaj, Šefkija je iz magazina uzeo krevet, ormar i stolicu da ima gdje dočekati suprugu. To ga je koštalo života.
Nikad se nije saznalo gde i kada je streljan i sahranjen. Šefkijina žena Desa, kada je došla u Tuzlu i saznala za njegovu smrt, napustila je grad zauvjek i nastanila se u Sarajevu. Meša je bio očajan, proživljavao je najbolnije trenutke u životu, patio je i nikada nije prestao da pati. U svom remek djelu Derviš i smrt opisao je to stanje, stanje bola i nemoći za izgubljenim bratom. Premještaju ga u Beograd. U junu 1945. rodila mu se kćerka Slobodanka. Par mjeseci poslije Meša se u Beogradu sreće sa 23-godišnjom Darosavom Božić, kćerkom generala bivše jugoslovenske vojske. Daroslava Darka je bila udata za mladog oficira koji se nije vratio iz zarobljeništva. Meša se počeo češće viđati sa Darkom i zanemarivati suprugu Desu i kćerku Slobodanku. Priznao je prijateljima da se zaljubio u Darku i da ne može svoj život zamisliti bez nje. Jedne kišne beogradske večeri otišao je od supruge i kćerke. Pokupio je svoje stvari i krenuo, supruga je po kiši izašla za njim u šlafruku i papučama. Plakala je i molila da se vrati. Meša je produžio mokrom Francuskom ulicom, a Desa je ostala stojeći na kiši kao ukopana dok se bat koraka nije izgubio, a silueta voljenog čovjeka nestala u mraku.

Meša napušta svoju suprugu Desu i kćerkicu Slobodanku. Osjećaj krivice potiskuje vizijom novog početka. Zaljubljen je u Darku i nema te sile koja bi ga odvojila od nje. Ove kišne beogradske noći želi samo da se što prije izgubi iz vidokruga supruge Dese. Kao u bunilu ubrzava korake, stiže do gradskog smetljišta, gazi po glibu, čupa se i sapire smrad i blato sa sebe na javnoj česmi. U glavi je košmar, još čuje plačni glas ostavljene žene koja ga moli da se vrati, na drugom kraju vidi viziju svoje nove ljubavi, vidi topao dom i ženu koja ga voli, želi započeti novi život. Ovaj surovi dosadašnji želi zaboraviti, donio mu je samo čemer i tugu. Stiže na Čuburu, Darka rasprema s njega mokru i prljavu odjeću, kupa ga kao dijete i stavlja u postelju, a ona je cijelu noć prala, sušila i peglala njegovu odjeću. Gotovo dvije godine Meša i Darka su uživali u uzajamnoj sreći. Prvi put u životu je zaista bio sretan, ali Partija se pobrinula da to promijeni.

Pa šta taj Meša misli, napustio drugaricu partizanku i uvalio se kod buržujke, ne, to Partija ne dozvoljava. Zbog povrede proleterskog morala isključen je iz Partije i otpušten s posla. Meša podnosi zahtjev za razvod braka, ali se to oteglo u nedogled jer Desa ne dolazi na ročišta. Nakon godinu dana i trećeg zakazanog ročišta brak je poništen po sili zakona. Bez posla, bez novca i bez vidljivog izlaza iz ove situacije Meša i Darka napuštaju Beograd. Meši je obećan posao u Sarajevu. Za voznu kartu i džeparac Darka je prodala srebreni escajg, rešo i radio-aparat. Od briga, beznađa i slabe hrane iz menze, Darka je spala na 39 kila. Devetnaest sati su putovali ćirom od Beograda, preko Užica do Sarajeva. Mladen Čaldarević, šef Agitpropa CKKP BiH mu je nedavno uputio u Beograd telegram: „Dođi odmah. Stan obezbijeđen.“ U Sarajevo su stigli početkom septembra 1947. Ništa od obećanog stana. Marija i Ismet Mujezinović ih primaju u svoj stan.

“Mozda bi trebalo da ih mrzim, ali ne mogu, ja nemam dva srca, jedno za mrznju, drugo za ljubav.”

Meša je ostavio prvu ženu i kćerku i odselio kod svoje nove ljubavi. Pokrenuo je brakorazvodnu parnicu koja se otegla. Sam Meša je bio izuzetno sretan sa Darkom, pružila mu je toplu postelju, poljupcem ga ispraćala i dočekivala, cijenila ga je i bila spremna da s njim ide i na kraj svijeta ako treba. Na toliku količinu sreće morala je pasti sjenka. Ne samo sjenka već krupni crni oblaci su se nadnijeli nad njihove živote kad se Partija uključila. Danima su „drugovi“ raspravljali o odnosu Meše i Darke, ništa nije ostalo „neprožvakano“ čak ni njihova spavaća soba. „Zbog povrede proleterskog morala“ Meša je isključen iz partije, a zatim je otpušten s posla. Meša dobija posao profesora na Višoj pedagoškoj školi i vrši dužnost zamjenika direktora u IP „Svjetlost“. Mešin brat ustupa Darki i Meši jednu sobu. Meša odlazi do staničnog skladišta da preuzme namještaj koji su sa sobom dovukli iz Beograda, ali zatiče ga u jadnom stanju, a još mora da plati pozamašnu ležarinu. Uskoro se otvara fakultet Filozofije i Meša doživljava još jedno razočarenje, ne dobija katedru profesora, tek docenta, intrige i veze su ponovo na djelu. Darka i Meša su se vjenčali 1948, a kumovi su bili Marija Mujezinović i Radmila Begović. Iste godine dobili su kćerku Mašu, a 1949 i Jesenku.

Godine 1953. otvara se konkurs za vanrednog profesora za Mešu, ali ponovo biva izigran, ne samo da nije dobio mjesto profesora nego su mu savjtovali da je najbolje da napusti fakultet. Pune četiri godine Meša je bez stalnog posla. Tek 1957. dobija posao u IP „Svjetlost“, plata je mala, ali ima vremena za pisanje. Od 1962. Meša izdaje knjigu za knjigom, 1966. Derviš i Smrt, a 1970. Tvrđavu. Konačno, jedan uspješan period, slavljen je i hvaljen, priznanja i nagrade stižu sa svih strana. Naravno, Sarajevo ne može da bez zavisti prihvati tolike pohvale Selimoviću. Kad kažem Sarajevo, mislim na one sitne duše koje su bez stvarnih zasluga zasjele na visoke položaje u gradskoj i republičkoj upravi. Meša je neprekidno primoran da se brani od ljudske pakosti i zlobe i političkih pritisaka. Kad doživi moždani udar, njegovo sarajevsko okruženje ostaje ravnodušno i Meša donosi odluku da se preseli u Beograd.

1971.godine se penzioniše i seli u Beograd, kako zbog liječenja tako i zbog prijateljskijeg okruženja. Zlobnici su likovali i od toga pravili neukusne komentare kao „“Ostali smo bez Savića i Repčića (fudbaleri), pa možemo i bez Selimovića.” Tako je veliki pisac, što zbog svojih korijena, što zbog neizmjerne ljubavi prema Darki, a što i iz očaja postao srpski pisac. Meša je bio jako nesretan čovjek, a Sarajevo je dodavalo so na njegove rane. Njegova golema nesreća i očaj iznjedrili su planetarne romane „Derviš i Smrt“ i „Tvrđavu“. Jedina stalna svijetla pojava u njegovom životu je bila Darka, žena koja ga nikada nije iznevjerila i koja je ni kriva, ni dužna prolazila kroz isti očaj kao i njen voljeni Meša. Veliki čovjek joj se pokušao zahvaliti posvetom svog najboljeg djela Derviš i Smrt: „Kad bih umio da napišem najljepšu knjigu na svijetu, posvetio bih je svojoj ženi Darki. Ovako ću zasvagda ostati dužnik njenojplemenitosti i ljubavi.I sve što mogu, to je da sa zahvalnošću pomenem njeno ime na početku ove priče,koja, kao i sve druge, govori o traženju sreće.“

Povezani postovi