Moja Tuzla u jednom danu( svaki dan isti a ljepši)

Moja Tuzla u jednom danu( svaki dan isti a ljepši)


Pratite Kameleon na Facebooku


Piše: Mario Vranješ

U ovim svim novonastalim tranzicijama i transakcijama, kada se polako ali sigurno gubi sopstveni indetitet u nastojanjima da budeš ono što si već odavno ( Europljanin i građanin svijeta), kada se sve svodi na prizemni nacional-patriotizam i omalovažavanje i uništavanje svega naprednog i drugačijeg, ja sam na samo svoj luckasti način napravio samo svoj svijet koji tako rado dijelim sa drugima( mada je zainteresovanih vrlo malo).Svijet u koji svaki dan krećem sa razvezanim pertlama na cipelama, košuljom sa otkopčanim prvim dugmetom( onim ispod vrata, što guši i ostavlja bez daha) i sa laganim zviždukom na usnama. Obavezna je žvakaća guma u ustima , ruke u džepovima i osmjeh po sopstvenim mogućnostima ( zavisno od bioritma određenog dana).

I sve kreće sa prvim korakom, po njemu najbolje znam kakav će ostatak osvajanja ulica mojim koracima biti.Uhvatim ritam, namjestim korak tako da me kurje oko ne zafrkava previše i krenem u lagana osvajanja ulica koja već znam u metar po izgledu, po mirisima a bogami i po ljudima koje ću garant sresti na određenim uglovima, ulicama, stepenicama. Posudim od povjetarca malo njegove lepršavosti, zakačim ga u pramen kose da mi podigne čuperke pa da mi se lice bolje vidi dok se smiješim nenasmješenima, dok očima gledam u oči koje se boje pogleda.I obavezno se potrudim da ne izgubim zvonkost, utješnost glasa, da moje ”zdravo” zvoni u ušima onih koji su zdravo čak i sami sebi zaboravili da kažu.

Prva stanica”pijaca”! Rastabirim cjene i ponude , utopim se u u vonju i mirisu voćki, povrća, sira i mlijeka, sa tetkicama razmjenim iskustva oko nekih kulinarskih recepata, ogrebem se za pokoju jabuku, kašiku meda i dva tri oraha, tek da slad svoje duše zasladim, na potenciji poradim, zlu ne trebalo, a i dobro za zdravlje došlo.

Druga stanica”omiljeni kafić i kafica”! Produžena s mlijekom sa malo šećera. Stanem na ugao šanka koji već ima konture moga torza, namjestim pogled prema ulaznim vratima i posmatram, pomalo osluškujem.A svaki novi dan uz jutarnju kafu donosi splet raznoraznih tračeva( ko je sa kime, koliko puta, zašto, radi koga , šta slijedi a šta ne i tako u krug) zatim se elaborira protekli dan sa sportskim događajima, ko je dobio na kladionici a ko je opet , po dobrom starom običaju popušio(da prostite)a takvih je najviše. I sve to slušam čak i pomalo učestvujem u konverzacijama dok ispod oka gledam ulazna vrata kafića očekujući da uđe djevojka koja ima oči boje moga neba, koja nosi miris nekih mojih neopranih jastučnica i na svome dlanu ima mene oko linije ljubavi.I svaki novi dan je dočekam, i svaki novi dan sam sebi kažem da je sutra novi pokušaj i nova šansa  da te njene oči boje moga neba budu moja uspavanka i moja muzika buđenja.

Stanica treća”ulice i pločnici moga sjećanja”! To mi je omiljeni dio moga dana, kada svaki put dođem na neko mjesto, svaki put drugo, koje nosi neke moje davne korake, koje zna neke moje stare suze, osmjehe, poljupce i uzdahe.Koje i dan danas čuva neke moje tajne, živi sa nekim mojim prastarim slabostima i čeka na mene (već pomalo starog i senilnog, odbjeglog i sjetnog) da bi se opet kao nekada prije, kao čovjek i ulica ispričali. I lijepo je i opuštajuće ispričati svojim starim ulicama još jednom svoje stare priče. Znaju te ceste, znaju te asfaltne duše slušati, ćutati, zadovoljno i sa razumjevanjem pločnicima klimati, zagrliti me svojim drvoredima i spustiti svoj dodir utjehe na moja stopala, kao znak da malo češće navratim, da ih ne zaboravim, da sam i ja dio njih isto kao što su i one dio mene.Čak i savjet znaju dati, još jednom mi dokazati da je svjet okrugao i da htio ne htio, vazda ću se, makar u mislima na ista mjesta vraćati, ma koliko daleko od njih htio biti.

Četvrta stanica”moje noći”! E one me baš svaki put dokusure, bez obzira da li ratujem u tim trenutcima sa svojim samoćama ili pak ratujem sa snovima, noći uvijek nađu način da mi i zadnji atom snage uzmu, da me skoro zadovoljnog i sretnog ušuškaju, uspavaju, zagrle i zaspu na mome desnom ramenu.Znaju moje noći da me u mojim snovima još jednom podsjete na oči boje moga neba , na poljupce sa mirisom i ukusom jegera, znaju one da me u mojim morama jače zagrle, tuge moje da spuste niz zidove u neke druge stanove i vrate blažen sjaj moga lica dok ga kupa mjesečina.Znaju moje noći, na moje oči čisti mir u duši donijeti, često.

Povezani postovi