BOSANSKI LONAC- Na čemu nam komšije zavide pa pokušavaju da to prikažu kao svoje

BOSANSKI LONAC- Na čemu nam komšije zavide pa pokušavaju da to prikažu kao svoje


Pratite Kameleon na Facebooku


Od raspada bivše nam države , već od samih početaka nezavisnosti svih zemalja u regiji, rata i poslijeratnog perioda, jedna stvar, jedna problematika je konstantna na ovim prostorima, a to je: šta kome pripada, šta je čije, ko ima pravo na nešto, šta je autohtono, izvorno , domaće za svaku od strana u sukobu, raspravi, polemici.

E, na tom tragu , pomalo sam se osvrnuo na ono što smataram da je bosansko ili hercegovačko, a susjedi su ili komšije to nekako napravili da je njihovo. Nećemo o političkim, teritorijalnim, ekonomskim pretenzijama dragih nam komšija, već o nekim drugim stvarima:

– Prvo da krenem sa ćevapima. Negdje sam, nekada, pročitao da su nam zapadni susjedi patentirali ćevape kao njihovo autohtono jelo. Ko iole nešto zna o kulinarstvu na ovim prostorima, zna da su ćevapi hrvatski taman toliko koliko je pekinška patka porjeklom iz Hutovog blata. Dakle niđe veze nema. A na stranu to. Ko je ikada probao tuzlanski, sarajevski, banjalučki, travnički ili bilo koji drugi ćevap iz BiH, one hrvatske bi sigurno nazvao nuklearnim otpadom opasnim po zdravlje i zdrav razum. Ali to ipak ne pravi problem, te Hrvati, i sa upitnom kvalitetom proizvoda, ipak, ako ništa drugo, imaju namjeru da ćevape brendiraju kao svoje nacionalno jelo. Naravno da u BiH nikome nije palo na pamet da tako nešto uradi,  ibretenje nad susjedskim potezom je jedina naša reakcija.

– S druge strane, naše istočne komšije isto tako nisu bile lijene, pa sam negdje naletio na informaciju kako oni, ili već jesu, ili imaju namjeru da zaštite burek kao svoje nacionalno jelo. Nema veze što oni svaku pitu (i sa sirom, i sa zeljem, krompirom, bundevom) zovu burekom, što nema nikakve veze sa pameću i tema je za posebne analize. Nakanili braća Srbi da nam uzmu burek pod svoje i srozaju ga na najniže moguće grane.Sve su pite pitice, samo je burek pitac- ali nikad više Bosanac, haman da će biti tako.

– Meša Selimovići: Poznati BiH pisac, nesuđeni nobelovac koji je u poslijeratnim godinama postao tema raznoraznih svojatanja, pripadnosti, indetifikovanja. Pa ga tako Srbi hoće za sebe, jer izjašnjavao kao Srbin, BiH ga tretira kao svoga jer je rodom iz BiH, većinu svoga života je živio u BiH a i pisanja su mu se najviše ticala BiH i ljudi u njoj.

– Ivo Andrić: E, njega svojataju svi .Hrvati jer je bosanski Hrvat, BiH jer je rođen u njoj, a i umjetnički rad mu je kao i Meši usko vezan za Bosnu, a Srbi ga hoće sebi jer je zadnje godina rada proveo u Beogradu u kojem je i postao Nobelovac.

– Pas, ”Bosanski tornjak”, autohtona BiH pasmina, koju prisvajaju pored BiH, i Srbija i Hrvatska je takođe priča koja poprima tragikomične okvire. Ta priča ide u tako neke nadrealne sfere da se isti pas u tri države razlikuje po tome što je u jednoj državi to gonić, u drugoj je tjerač, a u trećoj je čerač( da iskarikiram totalno slučaj).

– Sportisti: Što se njih tiče, tu se na žalost nije moglo puno uticati. Svaki od tih sportista, koji su porjeklom, rođenjem bili vezani uz BiH,  sami su izabrali državu za koju će igrati, što zbog političkih, nacionalnih ili čisto sportskih razloga. Ali jedno je sigurno, da su svi oni koji su rođeni u BiH i igrali za nju, danas bi BiH itekako bolje kotirala na međunarodnoj sceni u mnogim sportovima, a pogotovo u fudbalu, košarci, rukometu, tenisu.

– Mujo , Haso, Huso, Fata- e to bi da nam uzmu, i smisao za humor, i na zajebanciju na sopstveni račun, ali tu nam mogu prdnuti pod prozor. Brend Huse, Hase, Fate i Muje je čist bosanskoherecegovački brend na kojem će nam okolina vazda zavidjeti.

– Tvrda glava je čisto naša, inat je ono što nas krasi, domaćini smo, duševni smo, vole nas zvati glupima, a nama to plaho i ne smeta jer samim tim nastupom prema nama, ti koji nas nazivaju glupima, pokazuju svoju glupost. Puni smo strpljenja- sabura. Imamo vremena i sve nam je poistiha. Kafu još pečemo, hljeb kuhamo i najviše od promaje stradavamo.

– Tuđe, fakat nećemo, a kod nas vazda bujrum svima, na sve naše, u granicama lijepog ponašanja. Držimo se one, ”Možeš koliko hoćeš ali ne možeš dokle hoćeš”. Jer kada pobudalimo, sabur nestaje, a tada Bosanski lonac lako provrije u varivo koje izgori sve iznutra i iz vana.

Nastavak, vjerovatno slijedi…

Piše: Mario Vranješ